Ovakvom vrstom pomalo scensko-teatralnog izraza dajem gledatelju događaj, zbivanje, razgovor između više figura koje se nalaze u suodnosu, svaka u svojoj odvojenoj situaciji i naposlijetku — materijalu. Umjetnik stvara doživljaj, ekspresiju samoga sebe da gledatelj može sam doživjeti kroz njegove oči događaj koji mu se prezentira. Daje mu mogućnost da doživi nešto što je samo po sebi umjetniku dalo zadovoljstvo u stvaranju. Tamo gdje je umjetnost emancipirana od svoga virtualnog konteksta i prepušta se u potpunosti ljudskoj imaginaciji, pronalazi se u svijesti. Poruka je ona koju učitelj iščita, a ono je, što je umjetnik htio kroz vlastiti prikaz reći. Radovima koji sam stvorila nastojala sam održati glavne smjernice koje moj rad čine suvremenim: Interpretacije umjetničkog djela, formalizam — postojanje oblikovnih principa na kojima se temelji umjetničko djelo (npr. simetrija, zlatni rez, harmonična usuglašenost dijelova), kontekstualnost — djelo kao objekt u kontekstu povijesti umjetnosti, uvjerenja umjetnika i umjetničke kritike, otvorenost — umjetničko djelo koje uključuje promatrača kao sudionika, konceptualnost — rad koji ne dolazi do izražaja bez promišljanja, ideje, situacije ili konteksta. Držeći se klasičnog prikaza uspjela sam otvoriti rad široj publici, bez gušenja koncepta ili konteksta samog rada. Na takvom temelju klasičnog prikaza proširila sam svoj rad iz doba suvremenog, nastojeći dobiti neku bezvremensku kvalitetu gdje prikazi zajedno s idejom opstaju i funkcioniraju bez obzira na vrijeme u kojem se trenutno nalazimo.