|
Ovaj život je bolnica gdje je svaki bolesnik opsjednut željom da promijeni postelju… početni je stih Baudelaireove poeme “Bilo gdje izvan ovoga svijeta” (N’importe où hors du monde) koji je poslužio Aleksandru Bezinoviću kao osnovna ideja i misao vodilja pri osmišljavanju novog ciklusa slika. Poema također čini sukus ozračja koje vlada radovima, a koji zrači omamljujućim, ljepljivo mističnim dojmom nostalgije i žudnje za nekim sretnijim vremenima i dalekim prostorima s jakim okusom misterioznosti. Nota poveznica ciklusa bi se jednostavno mogla svesti na sintagmu u potrazi za srećom koja je uvijek negdje drugdje i uvijek nam zamalo izmiče kroz prste; za koju smatramo da se nalazi na drugom dijelu zemaljske kugle u nekoj dalekoj egzotičnoj zemlji s palmama i plamencima (slika Izgubljeni raj). No, autor nam sugerira da i u najljepšim, idealiziranim predjelima, kao i u životu, uvijek postoje klopke u koje svi lako upadamo. Kao što često bivamo nesretni kada nam se ostvari neka želja jer je osjećaj sreće tako površan i kratkotrajan.
Potraga za srećom smatra se kao nešto egzistencijalno inherentno čovjeku poput potrebe za hranom, vodom i nježnosti. Čitav naš život tragamo za tim neuhvatljivim osjećajem, a mediji i konzumerizam nam nameću potrebu za stalnim kupovanjem novih stvari kreirajući nam umjetan osjećaj sreće. Stoga se nezadovoljstvo u današnje vrijeme rješava tabletama, opijatima i industrijom zabave i ne čudi što je toliko puno bjegova u izmaštane virtualne svijetove gdje sami kreiramo i živimo neke svoje sretnije “poboljšane” živote. Bilo da je sreća fizički opipljiva, ili je u nekoj drugoj dimenziji, metafizičkom sivilu međuprostora između života i smrti gdje poput sjena prebivaju ljudske duše, ono za čime svi žudimo je trajan osjećaj spokojnosti, mira i duševne punine kojeg je često puno teže postići.
ALEKSANDAR BEZINOVIĆ (privatno vlasništvo)
Sv.Franjo propovjeda — 2007. — ulje+pozlata na platnu — 120×100cm
Slikarstvo Aleksandra Bezinovica hermetično je i zasićeno simbolima te bez poznavanja posebnih autoru bitnih kodova teško se moze dešifrirati. U širem smislu, Aleksandar se u svojim radovima bavi traženjem smisla ljudskog postojanja smještajući svoje fantomske figure u nadrealne, metafizičke prostore, zapravo bjegove od sive i surove stvarnosti. Iako figurativno, ono je slojevito i kompleksno kao i sama osoba autora, a čita se poput rebusa pri čemu se bogati semantički sklopovi odmataju u mnogim slojevima značenja. Citati i natpisi koje autor upisuje u strukturu platna pridonose dojmu misterioznosti te navode na otčitavanje cijelog niza asocijacija kojima radovi zrače. Taj se dojam još više potencira uporabom patiniranih metalnih listića kojima autor oblaže pozadine slika, postižući time nestvarno mističnu, transcendentnalnu atmosferu srednjevjekovnih ikona i sakralnih slika. Svojim nestalnim reflektirajućim karakterom, te pozadine odaju dojam dematerijaliziranog prostora koji rastače sve naslikane likove i predmete u sveprožimajuću žitku, fluidnu masu.
ALEKSANDAR BEZINOVIĆ ( privatno vlasništvo)
Slika Pronađeni raj prikazuje vezanog čovjeka u nedefiniranom prostoru, okruženog latinskim natpisima sedam planeta koji su činili srednjevjekovnu kozmologiju. Čovjek je, zapravo, rastrgan njihovim utjecajima koje su danas brutalno zamijenili centri političke i ekonomske moći, korporacije, mediji, internet sfere itd. Zemlja je tek kasnije primljena u taj srednjevjekovni kozmološki Olimp i pretvorena u Čistiliste te u vidu antidepresiva pomaže da povratimo “raj” u naše nevesele živote. Slika sa snažnim okusom smrti pod nazivom Kacamorti (Analogie de la mort) nizom asocijacija sugerira da smrt nije negdje izvan ovoga svijeta, već je sastavni dio života. Naziv se odnosi na činovnike Dubrovačke Republike neograničene moći i vlasti koji se nisu bojali kuge, te srednjovjekovne pošasti koja je demokratski poništavala sve ispred sebe. U tom svjetlu se dešifrira scena nasukanog broda smještenog u neodređenom prostoru suhe pustopoljine, a dojam tjeskobe pojačan je tmastim oblacima i crnim siluetama likova u prednjem planu. Plamenac koji nesputano leti tim istim, užeglim zrakom upravo odnosi posljednju živu dušu u nebo. Osjećaj osamljenosti i napuštenosti dominira slikom Where did you hide your heart s dominantnom praznom stolicom u otvorenom prostoru sobe kojim slobodno plutaju bijeli oblaci, riječi naziva slike, kao i crne ptice. No, naslon stolice izrezbaren u obliku srca sugerira nam da ljubav nadvladava sve prostorno-vremenske kategorije, usprkos prijetećem graktanju lešinara. DjeloPripovjedač odiše nostalgijom za nekim davnim, sretnijim vremenima kada su naši preci sretniji život tražili i nalazili u dalekim, egzotičnim krajevima. Njegujući prepoznatljiv slikarski vokabular prepun vlastitih simbola kojima nas promptno uvodi u najdublje sfere svoga bića, ovaj osebujan atuor poveo nas je na duhovno putovanje bar na trenutak negdje izvan ovoga svijeta.
Ivana Gabrić
|
