ON-LINE IZLOŽBA : Antonia Čačić

Antonia Čačić 

2001. g. diplomirala na Arhitekonskom fakultetu, Studij dizajna. 2002.g. diplomirala na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi prof. E. Kokota. 2006. g. završila poslijediplomski studij slikarstva u Ljubljani u klasi prof. G. Gnamuša. Sudjelovala na nizu skupnih i samostalnih izložbi, festivala, radionica, održala niz stručnih predavanja. 2014.g. bila na putovanju u peruanskim Andama gdje je sudjelovala u slikarskoj radionici i radionici za staklo, što je, uz mentorski utjecaj profesora Gnamuša također imalo veliki utjecaj u recentnim radovima.

 

“Nastajući većinom na način apstraktnog slikarstva, slobodnom manipulacijom bojom i nasumičnim uzorkovanjem površine, za slike iz ovoga ciklusa je doista teško reći da nešto egzaktno prikazuju. Pa ipak; slutnja imaginarnog sadržaja nekako nalazi put kroz apstraktne slojeve slike - mjestimično kao sugestija teško odrediva trodimenzionalnog oblika koji se pomalja nadomak površine, mjestimično kao linearni ili plošni figurativni fragment koji je „slučajno“ zapeo negdje u tkivu slike, i koji ima isključivo konceptualni status, svjedočeći o postojanju daleke, oku nedostupne pripovijesti. Takvi narativni nagovještaji stvaraju dojam da slike čitavo vrijeme obigravaju oko nekog skrivenog motiva, imaginarnog objekta koji žudimo vidjeti, rečeno rječnikom psihoanalize. Čitavo slikanje pretvara se tako u izbjegavanje: zaplićući se u privlačne likovne digresije, slika pogled zavlači od izravnog kontakta s naslućenim sadržajem, s pripoviješću koja bi ponudila odgovor na kardinalno pitanje o tome što se na njoj prikazuje. Znajući da je upravo ta igra bît slikarstva, Antonia Čačić uspijeva majstorski slikati nešto što prethodi željenom saznanju, nešto što ga apstraktno uvjetuje, poput prostora i vremena, a što slikanjem postaje tvarno, poput kože, mjestimično naborane, a mjestimično napete, koju pogled može dodirivati, preko nje opipavati ono što se nalazi „iza“, polako se familijarizirajući sa skrivenim i nepoznatim. To tapkanje pogleda površinom slike nepoznato nikada neće učiniti poznatim, ali će ga učiniti neposrednim i bliskim; imaginarno će privesti u domenu stvarnog, osjetilima dostupnog doživljaja, što i jest etička zadaće slike.“ 

Ivana Mance

 

 

 

 Antonia Čačić, Birth, 2016., akril-platno, 50×150cm

„„Tišina je tako precizna“ — riječi su Marka Rothka („Silence is so accurate“) koje možemo za njim ponoviti — doista, precizna je u varijacijama, malim pomacima, sugerira raspon ozračja i raspoloženja (naravno, može i zvukova). Ali i pitanje: kako je dosegnuta ova osjetljiva priroda slika čiji slojevi boja sjaje iz unutrašnjosti? — zadržava svoju zanimljivost (drugim riječima: kako je nešto obično i poznato postalo različito i intrigantno).

Odgovor je na prvom koraku banalan, tehnički: u razrijeđenim, tankim slojevima gdje prekrivni nanos dopušta prosijavanje onih ispod. Međutim, odmah zatim otkrivamo i osobitu umjetničku vrijednost koja se iskazuje naizglednim paradoksom. Naime, iako negira iluzionistički trodimenzionalni prostor konvencionalnoga prikazivanja, unutarnje svjetlo nadilazi dvije dimenzije. Nastala je luminoznost neznanoga prostora. Kao da smo opipljivosti materije ugradili neuhvatljivost formi. Ponegdje se ispod jasne površine otkrivaju raznolika vrtloženja što unose nemir, najčešće tek asketski škrte modulacije neodređenih oblika omekšanih rubova. Moguće je u tome pronaći figurativne asocijacije (neovisno o namjeri); je li riječ o „presjeku otisaka“ (ako sam točno zapamtio autoričin lapidaran iskaz) ili nekoj kompleksnijoj tvorbi (embrio, ženski akt) — zamjetimo, uvijek s naznakom vijenca svjetlosti, s aureolom — nije bitno. Nasuprot takvim neodređenim turbulencijama oblika pratimo pročišćavanje, oslobađanje oslikanih površina od forme i fokusiranje isključivo na određene tonove i kromatske vrijednosti pojedinih boja i njihov intenzitet.“

 Nikola Albaneže

 

 

 

Antonia Čačić, Pirushtus, 2016., akril-platno, 150×300cm 

 

„Antonia Čačić markantna je pojava u suvremenoj vizualnoj umjetnosti Hrvatske. Poznata nam ja kao oštrooka i angažirana portretistica političke elite kojoj ne titra, ali i kao čudesna, meka, nježna i fluidna portretistica lica koja tek u asocijacijama, tek u blagim slutnjama izviru iz sumaglica onostranosti, kada lazuri i unutarnja svjetlost ta prikazanja čine magičnim. To što je naslikala kao posvetu arheološkoj baštini Katora, izvedenica je iz njenog imponentnog slikarskog opusa. Oslobodila je svoj duh, ruku i srce mimezisa, pokrenula je lavinasto-vrtložastu dinamičnu strukturu koja u kovitlacu nastaje i nestaje u bjelini ničega, slaveći "bestjelesnost" zraka, ali i prostora i vremena u njemu.“ 

 Gorka Cvajner Ostojić

Antonia Čačić, Pirushtus, 2016., akril-platno, 70×210cm

„Sve je nejasno i složeno, ujedno nenametljivo i jako, aluzivno i fluidno, ali zasigurno upečatljivo. Kao da prisustvujemo imaginarnome bestijariju ljudskih lica u opsesivnim tragovima snage ljudskog lica, u kojem se utjelovljujemo, zrcalimo i vidimo, poput pogleda u zrcalu.“ 

Željko Marciuš