“Nastajući većinom na način apstraktnog slikarstva,
slobodnom manipulacijom bojom i nasumičnim uzorkovanjem površine, za slike iz
ovoga ciklusa je doista teško reći da nešto egzaktno prikazuju. Pa ipak;
slutnja imaginarnog sadržaja nekako nalazi put kroz apstraktne slojeve slike -
mjestimično kao sugestija teško odrediva trodimenzionalnog oblika koji se
pomalja nadomak površine, mjestimično kao linearni ili plošni figurativni
fragment koji je „slučajno“ zapeo negdje u tkivu slike, i koji ima isključivo
konceptualni status, svjedočeći o postojanju daleke, oku nedostupne
pripovijesti. Takvi narativni nagovještaji stvaraju dojam da slike čitavo
vrijeme obigravaju oko nekog skrivenog motiva, imaginarnog objekta koji žudimo
vidjeti, rečeno rječnikom psihoanalize. Čitavo slikanje pretvara se tako u
izbjegavanje: zaplićući se u privlačne likovne digresije, slika pogled zavlači
od izravnog kontakta s naslućenim sadržajem, s pripoviješću koja bi ponudila
odgovor na kardinalno pitanje o tome što se na njoj prikazuje. Znajući da je
upravo ta igra bît slikarstva, Antonia Čačić uspijeva majstorski slikati nešto
što prethodi željenom saznanju, nešto što ga apstraktno uvjetuje, poput
prostora i vremena, a što slikanjem postaje tvarno, poput kože, mjestimično
naborane, a mjestimično napete, koju pogled može dodirivati, preko nje
opipavati ono što se nalazi „iza“, polako se familijarizirajući sa skrivenim i
nepoznatim. To tapkanje pogleda površinom slike nepoznato nikada neće učiniti
poznatim, ali će ga učiniti neposrednim i bliskim; imaginarno će privesti u
domenu stvarnog, osjetilima dostupnog doživljaja, što i jest etička zadaće
slike.“
Ivana
Mance
Antonia Čačić, Birth, 2016., akril-platno, 50×150cm
„„Tišina je tako
precizna“ — riječi su Marka Rothka („Silence
is so accurate“) koje možemo za njim ponoviti — doista, precizna je u
varijacijama, malim pomacima, sugerira raspon ozračja i raspoloženja (naravno,
može i zvukova). Ali i pitanje: kako je dosegnuta ova osjetljiva priroda slika
čiji slojevi boja sjaje iz unutrašnjosti? — zadržava svoju zanimljivost (drugim
riječima: kako je nešto obično i poznato postalo različito i intrigantno).
Odgovor je na prvom
koraku banalan, tehnički: u razrijeđenim, tankim slojevima gdje prekrivni nanos
dopušta prosijavanje onih ispod. Međutim, odmah zatim otkrivamo i osobitu
umjetničku vrijednost koja se iskazuje naizglednim paradoksom. Naime, iako
negira iluzionistički trodimenzionalni prostor konvencionalnoga prikazivanja,
unutarnje svjetlo nadilazi dvije dimenzije. Nastala je luminoznost neznanoga
prostora. Kao da smo opipljivosti materije ugradili neuhvatljivost formi.
Ponegdje se ispod jasne površine otkrivaju raznolika vrtloženja što unose
nemir, najčešće tek asketski škrte modulacije neodređenih oblika omekšanih
rubova. Moguće je u tome pronaći figurativne asocijacije (neovisno o namjeri);
je li riječ o „presjeku otisaka“ (ako sam točno zapamtio autoričin lapidaran
iskaz) ili nekoj kompleksnijoj tvorbi (embrio, ženski akt) — zamjetimo, uvijek
s naznakom vijenca svjetlosti, s aureolom — nije bitno. Nasuprot takvim
neodređenim turbulencijama oblika pratimo pročišćavanje, oslobađanje oslikanih
površina od forme i fokusiranje isključivo na određene tonove i kromatske
vrijednosti pojedinih boja i njihov intenzitet.“
Nikola
Albaneže
Antonia Čačić, Pirushtus, 2016., akril-platno, 150×300cm
„Antonia
Čačić markantna je pojava u suvremenoj vizualnoj umjetnosti Hrvatske. Poznata
nam ja kao oštrooka i angažirana portretistica političke elite kojoj ne titra,
ali i kao čudesna, meka, nježna i fluidna portretistica lica koja tek u
asocijacijama, tek u blagim slutnjama izviru iz sumaglica onostranosti, kada
lazuri i unutarnja svjetlost ta prikazanja čine magičnim. To što je naslikala
kao posvetu arheološkoj baštini Katora, izvedenica je iz njenog imponentnog
slikarskog opusa. Oslobodila je svoj duh, ruku i srce mimezisa, pokrenula je
lavinasto-vrtložastu dinamičnu strukturu koja u kovitlacu nastaje i nestaje u
bjelini ničega, slaveći "bestjelesnost" zraka, ali i prostora i
vremena u njemu.“
Gorka Cvajner Ostojić
Antonia Čačić, Pirushtus, 2016., akril-platno, 70×210cm
„Sve je nejasno i složeno, ujedno nenametljivo i jako, aluzivno i fluidno, ali zasigurno upečatljivo. Kao da prisustvujemo imaginarnome bestijariju ljudskih lica u opsesivnim tragovima snage ljudskog lica, u kojem se utjelovljujemo, zrcalimo i vidimo, poput pogleda u zrcalu.“
Željko Marciuš