|
Slikarski svijet Bane Milenkovića prepoznatljiv je svima koji su
barem jedanput vidjeli njegove slike. Bilo da je riječ o vrtovima, morskim
prizorima, pejzažima, interijerima lako ćemo raspoznati ikonografiju njegovih
prizora. Ako su njegova istraživanja usmjerena u nekom pravcu onda nam je važno
napomenuti da on nije odmakao daleko od svojih slikarskih početaka. Kao da je
riječ o inverziji: onaj koji je krenuo na neko putovanje, bilo fizičko ili
duhovno već se vratio, sebi ili svijetu. To me podsjetilo na priču o dječaku
koji je s čežnjom motrio blistave vrhove planina iznad njegova mjesta pa je
tako jednom krenuo na dugogodišnje putovanje. Kad god bi nešto dosegnuo, hitao
bi neutažen dalje. Na kraju se vra¬tio na početnu točku svojih čežnji i
snatrenja koja su bila potaknuta čudesnim planinama iznad njegova mjesta.
Nimalo nas ne iznenađuje da u životu tragamo za onim uzbuđenjima koja se rađaju
za našeg djetinjstva i vremena odrastanja. Koliko puta kažemo da ništa nismo
naučili. Pokušavamo sačuvati nit djetinjstva u tom svijetu koji je oprečan od
naših želja, dodirivati nevidljive ostatke arkadije makar bili svjesni njezine
tlapnje. Svima je već jasno da slikarstvo nosi neke poruke. Da sadrži značenja
koja linijom i bojom usvajamo u neodređen doživljaj. Bez obzira na apstraktan
ili figurativan kontekst. Slikarstvo Bane Milenkovića zadržalo je
konzistentnost izraza kroz sve faze njegova djelovanja. Ono doista ne donosi
nikakve radikalne obrate niti u izrazu niti u temama. Ono se napaja na
nepresušnom vrelu imaginacije koja neke svoje teme iskazuje uvijek u novom
ruhu. Njegov svijet je oslobođen sile teže, perspektive i vremena. Kao da
poziva svojim brodovima na putovanje u nedođiju morskih prostranstava, koja se
naziru gustim plavetnilom, ili na boravak u vrtovima čudne vegetacije. U
njegovim naherenim interijerima koji su isprepleteni s vanjskim prostorom, sve
je blago zaljuljano i pomjereno, nepravilno i zakrivljeno, a opet izbalansirano
kolorističkim kontrapunktima crvenih, plavih, naranđastih ili crnih linija i
ploha. U njegovim pristaništima nitko ne dočekuje putnike. Na njegovim
parobrodima kočopere se pramenovi neobične vegetacije, na njima prebivaju
kućice i raznoliki predmeti. Sve je u previranju i u nekoj nadrealnoj simbiozi,
sve vrije i tinja od prigušenog zbivanja, ozareni i plamteći pejzaži, duboke
noćne tmine, bjeličasto titranje gotovo monokrom-nih površina na čijoj će se
parceli usjeci pri samom vrhu slike prizor koji mijenja prostornu perspektivu.
A i unosi natruhu neke priče. I kad je na rubu apstrakcije Bane je obrubljuje
svojom prepoznatljivom narativnom šifrom. Ne trebamo, mis¬lim, naglašavati da
je njegov infantilan slikarski kod stvar osobnog izbora i svijetonazora. Ne
pristavši da odraste, da pri¬hvati svijet oko sebe onakav kakav je, svijetu
nudi svoj svijet, satkan od zaigrane materije svojih živih boja i krhkih
oblika, nudeći nam zapravo na metaforičkoj razini igraonicu gdje je mašta i
kreativnost, ludičnost i sretan trenutak jedini pravi izbor u životu. |
