BRANKO RUŽIĆ

           ^{Branko Ružić rođen je u Sl. Brodu 4. ožujka 1919. Već zarana iskazuje crtački talent u osnovnoj školi u Vinkovcima. Poslije završetka osnovne škole njegov učitelj Pavao Divić upozorava profesora crtanja Vinka Pajalića na Ružićevu darovitost te ohrabruje talent mladoga Ružića koji zajedno sa svojim starijim školskim kolegama, Slavkom Kopačem i Rudolfom Sablićem odlazi na slikanje u prirodu. 1935. pokreće list «Svjetlost» kojem je urednik, i u kojem zajedno sa svojim kolegama objavljuje vlastite priloge. Ružić je u tri godine od 1937. do 1940. promijenio nekoliko studija koji su ga privlačili: strojarstvo, arhitektura, povijest književnosti, povijest umjetnosti. Na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti studira kiparstvo od 1940. do 1944. Diplomirao je kod Ive Lozice i Frana Kršinića s kojim je bio veoma blizak. Kod prof. Tomislava Krizmana upisuje grafiku od 1944. do 1945. Iako je stekao diplomu kipara, odlučuje se i za studij slikarstva u klasi prof. Marina Tartaglie koji pohađa između 1945. i 1948. Te iste 1948 po prvi puta je nazočan na IV izložbi ULUH-a, gdje je privukao pozornost kritike. Njegovi prvi zapaženi radovi odražavaju poslijeratno doba i tematiku koja je tada prevladavala. Španjolska i manetovska tradicija vidljiva je u njegovom velikom platnu «Zlodjela okupatora»(1948.) U ciklusu «Cigani» likove još više stilizira udaljavajući se od tada sveprisutnog realizma. 1951. u Vinkovcima mu je priređena prva samostalna izložba a iste godine Udruženje likovnih umjetnika u Zagrebu dodjeljuje mu atelje u Voćarskoj 76 u kojem je radio do svoje smrti. Bavio se pedagoškim radom te pisao o umjetnosti. Imao je šezdeset i sedam samostalnih izložaba u zemlji i inozemstvu. Njegovi radovi bili su izloženi na više od dvije stotine skupnih izložaba. Autor je spomenika: Moša Pijade (Beograd, 1969), Korablja (Zagreb, 1970), Ljudi (Osijek, 1977), Vinkovačke jeseni (Vinkovci, 1978), Čudo u Milanu (Fallersleben, 1978), Fontana s pticama (Wolfsburg, 1978), Spomenik palim Zagrepčanima (Zagreb — Dotrščina, 1981), Provincijalat Bosne Srebrene (Sarajevo, crkva Sv. Križa, 1981). Izlagao je na XXXII.bijenalu u Veneciji 1964. gdje mu međunarodni žiri dodjeljuje nagradu za internacionalnu skulpturu „David Bright Fondation“. Dobitnik je mnogobrojnih nagrada i priznanja, među kojima i Nagrade općine Rovinj (1967, 1972), Nagrade grada Zagreba (1968) i Republičke nagrade za životno djelo "Vladimir Nazor" (1986). Djela mu se nalaze u brojnim muzejima i galerijama u zemlji i inozemstvu, a najveći broj u Galeriji Ružić, koja je — zahvaljujući njegovoj donaciji od više od četiri stotine djela — otvorena 15. lipnja 2004. godine u kompleksu Tvrđave Brod u Slavonskom Brodu. Osim u mnogobrojnim katalozima, njegovo je stvaralaštvo prikazano i u dvjema monografijama — Mladenka Šolman: Branko Ružić (Moderna galerija Zagreb, Grafički zavod, Zagreb 1977) i Mladen Pejaković: Branko Ružić (Akademija likovnih umjetnosti Zagreb, Galerija umjetnina grada Slavonskog Broda i Hrvatsko društvo likovnih umjetnika, Zagreb 1996). Branko Ružić umro je 27. studenog 1997. godine u Zagrebu.}

BRANKO RUŽIĆ,    "CEZAN"     (privatna zbirka) 

             Činjenica da je veliki hrvatski kipar Branko Ružić rođen u Slavonskom Brodu, urodila je njegovom odlukom da rodnom gradu pokloni veliki dio svog umjetničkog opusa, ali i ponajbolja djela hrvatskih kipara i slikara,  Ružićevih suvremenika, i time grad Brod učinila nezaobilaznom postajom u umjetničkom itineraru Hrvatske.    

            ^{28. listopada 1993. u Gradskom poglavarstvu grada Slavonskog Broda svečano je potpisan  Ugovor o donaciji Branka i Julije Ružić Gradu Slavonskom Brodu. Sam autor piše: „Galerija Ružić u Slavonskom Brodu donacija je Branka i Julije Ružić. To je poklon gradu, koji je toliko stradao, u kojem sam rođen, a supruga Julija provela dio djetinjstva i školovanja.“  Donacija se sastoji od tristotinjak skulptura i slika iz svih razdoblja Ružićevog umjetničkog opusa, ali i od radova Ružićevih suvremenika, stotinjak velikih hrvatskih kipara i slikara.}

           ^{Kada je 1994. Baroknu tvrđavu Brod hrvatska država predala na upravu i korištenje gradu Slavonskom Brodu, ali ne na način da ona postane konzervirani spomenik prošlosti, nego živa jezgra grada, odlučeno je i da se buduća galerija Ružić smjesti u prostorima Tvrđave. Time je stvoren odgovarajući arhitektonski okvir za smještaj i prezentaciju ove dragocjene zbirke suvremene hrvatske umjetnosti. Nakon opsežnih radova na uređenju, deset godina poslije, Galerija Ružić je svečano otvorena  u utorak, 14. svibnja 2004. godine u 12 sati.}

          ^{O Ružićevom kiparskom izričaju Ive Šimat Banov u predgovoru kataloga stalnog postava Galerije Ružić piše: " Elementaran, jednostavan, drevan i moderan, opus Branka Ružića sadrži pročišćene i jasne pojave. Njegovo djelo nema ništa (kao kod primjerice Brancusija ili Vulasa) s naravima totema „ koji upijaju dušu gomile“.  Ružićev je znak više horizontala nego vertikala; više polegla, gmizava nego uzdignuta bića. I nema tu selidbe prema transcedentalnoj sferi ili dubinama sadržaja koje iziskuju i zahtjevaju vidovita i „ duboka“ čovjeka. Živi se uz rutavu veliku životinju, uz Buvinove ili seljačke drvene vratnice, uz Radovanov ili susjedov portal. Nosi se znamen načela jednostavnosti i plemenite grubosti hrapavog i rustičnoga. Stoga ne treba zaključivati  o uznošenju primitivnoga u Ružićevu djelu. Riječ je o primarnom. Jer u Ružiću je ugradjen strah da stvoreno djelo „ tehničkim dotjerivanjem ne izgubi primarnost“. Primarno ne znači primitivno. Ne znači prvo nego elementarno. Znači bitno. Narav. Tu već pomaže terminologija moderne i suvremene umjetnosti, terminologija koja uznosi krijepost ekonomičnosti i jednostavnosti. Nije ovdje riječ o poteškoćama prvih riječi. To je visoka kultura oblika koji se vraća prirodnom životu i jednostavnosti a ne dolazi s primitivnim bićem iz dubine vremena. „ Genijalni čovjek stoji bliže početku nego seljak ili divljak“ — kaže jedan duh. Stoga elementarnost koja se ističe uz Ružićev kip nije nikakav povratak počelu nego dar prirodnog čovjeka koji je prošao kušnje i stranputice komplicirana i zamršena pitanja života i umjetnosti svodeći ih na pitanja života."}

            ^{Ružić je i kao slikar težio prikazati svijet oko nas onako kako ga on doživljava, svojim unutarnjim okom, primjenivši pritom sažetu formu, prilagodivši se činjenici da minimumom oblikovanja postigne maksimum doživljaja određene teme, koristeći vrlo često prepoznatljive motive svojih skulptura. Kao i u kiparstvu, Ružić kao slikar nastavlja “pričati“ sažetim, zgusnutim volumenima koji su lišeni bilo kakvih suvišnih detalja, pri tome zadržavajući odnos prema materijalu kao i pristupajući izradi skulpture. Kako u kiparstvu nije volio previše intervenirati u materijal i izbjegavao je svaki suvišni potez dlijetom, pazeći da ne naruši logiku godova i kvrga na njegovoj površini, tako i slikarstvu koristi čiste, „sirove“ boje, ne miješajući ih međusobno, da ne bi izgubile svoju energiju: najčešće je to crna, uz manja polja crvene, plave, žute ili zelene boje.}

             ^{Želeći ovom izložbom obilježiti devedesetu godišnjicu rođenja Branka Ružića, odlučili smo se za radove koji nisu zastupljeni u stalnom postavu Galerije Ružić u Slavonskom Brodu, nago se nalaze u čuvaonici, nastojeći izabrati nekoliko radova iz svake faze Ružićevog umjetničkog opusa; od ranog portreta Ružićeve kćerke Rajke u bronci iz 1957., preko antologijskih radova iz kasnih šezdesetih i ranih sedamdesetih godina prošloga stoljeća (Staza slonova i Voćarska 74), do radova nastalih devedesetih godina, u zadnjem desetljeću Ružićevog života, kada je zbog narušenog zdravlja drvo i terakotu zamijenio kaširanim papirom ( Ležeća, Ogledalce). Svima im je zajednička duhovitost, zaigranost u interpretaciji motiva i optimizam koji zrači iz svakog kutka umjetnikovog kiparskog i slikarskog svijeta.}

Romana Tekić