|
Skidao je svoj šešir i klanjao se svijetu-veliki Walt Whitman.Gdje su nestali duhovi koji su i u najtragičnijem od svih svjetova otkrivali radost, samo se možemo pitati.
U globalnom porazu likovne prakse univerzalno svedene na jeftine dosjetke, poput britanskih umjetničkih komandosa što izlažu figure od najlon čarapa i instalacije od prljavih gaća, postižući milijunske iznose zahvaljujući bezobzirnim kustosima-doživjeti snažno i novo slikarstvo, slavljenički raspoloženo prema životu, ravno je čudu.

Noćno lice mora, 2011., akrilik na platnu , 50×70 cm
U tom smislu najnovija izložba Davora Vukovića u Galeriji Matice hrvatske pojavila se poput udara groma na mlakoj hrvatskoj sceni prepunoj loših epigona, koji baš kao i njihove svjetske „kolege“ većma recikliraju i kopiraju prošlost i (post)konceptualističke dosjetke, rabeći najdraže čedo postmoderne-citate.Reklo bi se cinično-nakon što je lansirana famozna formula o istoznačnosti umjetnosti i života, baš svak na tom svijetu drži sebe umjetnikom.
Nevjerojatnom je snagom zabljesnuo Vukovićev ciklus nudeći susret sa snažnim, uzbudljivim slikarstvom koje se gleda gotovo bez daha.Iako rađene povijesnom metodom drippinga, odnosno action paintinga, slike nazvane „Preobražaji“ fascinantne su studije onih nepoznatih fenomena koje možemo doživjeti pod sitnozorom ili gledajući teleskopom fantastične mjene noćnoga neba.Svijet iz prijašnjih Vukovićevih ciklusa „ Preobražaj pejsaža“ (galerija „Ulrich“ 2003., Muzej grada Splita 2006.), oslobodio se gotovo u cjelosti.Još gdjegdje proviruju obrisi kakva čempresa ili jedra kao jedva vidljive konture.U svim drugim slikama Vuković je iz pojavnog svijeta uklonio svu težinu fizičkog pretvarajući prirodu i svemir u spektakl čestica.I to kako!

Galebovi, 2010. , akrilik na platnu , 70×100 cm
Nema ovdje himne mračnome niti ode ništavilu, tim omiljenim motivima prošlog stoljeća.Nema nestajanja ljudskog lika niti pustoši ni hladnoći ulice.
Univerzum je za Vukovića čista radost i svjetlo gotovo biblijskih konotacija.Svaka je slika poetska eksplozija u kojoj se čestice radijalno šire poput svemira.Snagom atletičara, reklo bi se, i srcem punim poezije Vuković je bilježio svoju impresiju ne obazirući se na nikoga.
A zašto i bi?I tako je previše loše „umjetnosti“ oko nas, a pogotovo loših Murtićevih epigona, uvjerenih da su geniji.Stoga je ova izložba pravo čudo jednog samozatajnog pjesnika i slikara koji se odjednom našao u epicentru i na vodećim pozicijama hrvatskog slikarstva.A to nije mala stvar!
Marina Tenžera ( likovna kritičarka, u Vjesniku od 5. svibnja 2008.) |