Gabrijela Rukelj - Galerija Remek-djela

Postoji svijet često puta klevetan, denunciran kao nestvaran, suvišan, pa i štetan. Uobičajeno ga se proziva kao svijet mašte, bijeg u fikciju ili čak kao zazoran prostor somnabulije. Istovremeno se pak s druge strane kao zaboravlja da je ovaj stvarni svijet zapravo genuino suspektan, upitan, koji, da je samo malo gori nego što jest bio bi neizdrživ, kako kaže filozof. No, realni svijet je možda samo jedan mogući (pri)vid, varijetet koji bi tek, može biti, trebalo denuncirati kao akcidentalan, neoprostivo kontingentan, u potki indiferentan, bez obzira koliko ga osjećali sudbinskim i u njemu doživljaj življenja neizbježnim. Ako na tako (na)zvanu Stvarnost, vidljivi svijet pogledamo postrance, iskosa, ili kako bi rekla Emily Dickinson, ako na pustopoljinu padne koso svijetlo, stvarno(sno) postaje nestvarno, nestvarno postaje ostvareno — čarolija je moguća, ostvarljiva, zadivljujuća. U krajnjoj konzekvenci to i nisu toliko odvojene varijante u biti konzistentnog Jednog i Istog, da tako kažemo. Sve ovisi zapravo o svjetonazoru koji je kroz povijest bio prebogat, često čak i divergentan, bilo da se radi o kogniciji ili emociji ili nečem između ili uz.. «Svjetonazor je područje plastičnog izmještanja i kondenzacije, svijet sna, prepun svojih veoma stvarnih objekata. Kad sanjate — kad ste doista u tom svjetonazoru — on se čini apsolutno stvarnim, kao i svi svjetonazori.» (Ken Wilber) No, sanjati se može i ne spavajući, štoviše, to je možda i poželjnije.

JA SAD IDEM VAN, 2011., kombinirana tehnika, 25,2×18,2 cm

Gdje prebiva, gdje se napaja snovita likovnost Gabrijele Rukelj, koje je izvorište njenog svijeto(na)zora, iskošenog svjetlozora!? Prvi je i možda površni dojam da je njeno slikarstvo samo(iz)niklo. Nešto kao nevinost u djeteta. No to je samo na prvi pogled koji zapravo ima svoju osnovanost, ali stvar je umnogome višeslojnija. Sasvim je razvidno da ne oponaša vidljivi svijet, niti mu na bilo koji način podilazi, ali istovremeno ne oponaša, ne ilustrira ni snove, ni stvarnost, već samu snovitost autentično generira na vrlo svojstven i sugestivan način, način koji uistinu razgaljuje najtoplije najintimnije prostore, kao što je već rečeno, na djetinje nevin način, no istovremenu duboko misaono, senzibilno-senzitivno, s pomalo skrivenom potkom životne ili točnije, živahne mudrosti. Još je jedna značajka Gabrijelinog likovnog izričaja. To slikarstvo zrači neobuzdanom radosti, optimizmom i zaigranošću. No ako se malo zagrebe ispod površine može se osjetiti određena plemenita tugaljivost reminiscencije, što sve zajedno odiše zanosnom aromom, koja se nerijetko ljeska kao krljušt leptirovih krila. Svojim skrivenim, nevidljivo-vidljivim, neimitirajućim svijetom omogućava vidjelost snoviđenja ili jednostavno nudi začudni pogled iskosa. Duhovni krajolik je obasjan sutonskim ili jednako praskozornim kosim svjetlom.

BESMISLENA SLIKA, 2011., kombinirana tehnika, 25,2×18,2 cm

Može se ustvrditi, kako kaže pjesnik Branko Miljković u pjesmi SPAVAČI — Budan ja kradem ono što oni sanjaju. Da, može se bez daljnjeg ustvrditi, Gabrijela je vrlo vješta, gotovo pa maestralna kradljivica snoviđenja nekih ili mnogih od nas; od — njih... «Ukradeno» umjetnica vraća i nesebično daruje s prebogatim i pozamašnim kamatama ljepote.

Atelijer Lučko, listopada 2011.

Ivan Obsieger

^{GABRIJELA RUKELJ, "Ona je često mjenjala adrese", 2010., kombinirana tehnika, 19,5×31,0 cm ( privatno vlasništvo)}