|
Konji / kobile naš su povratak prirodi, štoviše počecima čovječanstva. I kako se onda postaviti prema tom motivu bremenitom prošlošću, prema raskošnoj ljepoti toploga tijela koji s lakoćom ponese krupnog čovjeka, i dvoje njih kad treba; koji premda golem / golema stoji na tako vitkim nogama i gipkoga je vrata, koji / koja gleda prodorno i razumije čovjekov rumor govorenja i njegov pjev, razumije ga i u tišini dodira, kakvu samo ljubavnici mogu izdržati. Kako kipariti, dakle, tog plemenitog stvora kojem su griva i rep zavodljivi poput kose, i k tomu zahvalni su i odani do one mjere koju mogu izdržati u urbanoj organiziranosti. Kako modelirati sve te izazove i k tomu još suvremenim senzibilitetom koji se očekuje od umjetnika, a čije djelo treba pružiti posredovanu i produhovljenu, pojednostavljenu i transformiranu predodžbu o motivu, konja dakle, koji prerasta i nadrasta vlasti oblik. Hrvoje Dumančić zaljubljenik i profesionalni poslanik posvećen konjima, kipar par excellance, prihvatio se najbliže mu ( i najdraže) teme konja. Istražuje to neiscrpno vrelo poticaja još od 1998. kada je diplomirao kiparstvo na ALU u Zagrebu. I stvorio je ARAMIS, pjesmu u bronci, gipkog vrata i nježnog pogleda, u kojem sažetost forme na bitno otvara erupciju potreba za dodirom. Aramis, to je ljubavna pjesma u kiparskom oplošju. MEMOIRE, drugo je istraživanje. Noge su zaokupile autorovu pozornost, vitke, spretne, brze, okretne. Zagledanost unazad uzdignuta vrata i zabačene glave, u pojednostavljenjima; to je priča o rastanku, priča koja nadilazi motiv, ona koja produhovljena juri zrakom i u svakom novom pogledu na kip obnavlja se drugačijom. JAHAČICA odgovor je autora na skok, na pokret, na zajednički bijeg, na odnose krhkog tijela jahačice i snagu konja. Iako je jedan od prvih radova Hrvoja Dumančića, ima ljupkost kiparskog izričaja i budi sjećanje na romantičnost cirkuskih predstava. PEGAZ: Dumančićeva bronca se sjaji i gotovo savršeno odgovara kiparskom isticanju unutrašnje snage, Uvijek je to modelacija koja bez obzira na stupanj aptrahiranja ističe bitno i uvjerljivo prenosi na kip čitav niz drugačijih značenja i asocijacija. KRDO u terakoti sabijene snage u mužjačkim tijelima ponosite glave. Jednostavna gruba modelacija ističe materijal šireći lepezu asocijacija na slobodne pašnjake i preživljavanje u divljini. Personifikacija je osobni doživljaj gledatelja, no lako prihvatljiva u ZALJUBLJENIM KONJIMA. Zeleni travnjak i mnoštvo LIPICANCA u bijeloj glini pojednostavljenih poza u nekoliko verzija, prostorna su instalacija koju (izvorno) čini 101 kip, a čije je ambijentalno postavljanje u ergelskoj i ratom opustošenoj štali u Lipiku ishodilo — povratak preživjelih konja. MAGIC BOX ( boite magique) stilizirano razrađuje situacije kada se konju vijori rep a glava probija brzinom naprijed dok se, u času, ukrštene noge u boxu uopće ne vide. Doista magično. Još da naznačimo izvrstan rad JEAUX DE CHEVAUX u kojem dva usporedna konja u visokom skoku, prizivaju sliku starinskih vrtuljaka nostalgične priče o djetinjstvu. Čisti u modelaciji, svedeni na bitno, ovi su konji kao i ARAMIS kipovi koji nadilaze propitkivanje materijala i forme u relaciji sa stvarnošću i otvaraju se dalje, odlaze u sfere probuđene mašte i perceptivno vizualno taktilne radosti.
Branka Hlevnjak |
