ON-LINE IZLOŽBA
NINA BRKIĆ, svibanj 2009.

NINA BRKIĆ ( Zagreb, 12. siječnja 1979.)
akademska slikarica

Nina Brkić, rođena je 12.01.1979. god. u Zagrebu. Završila je Školu primijenjene umjetnosti i Dizajna u Zagrebu. Magistrirala na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, Nastavnički odsjek, smjer slikarstvo, u klasi prof. Ante Rašića.

OSVRT

Slikarska platna mlade autorice Nine Brkić prostori su uistinu interesantnih obrata i kretanja. Prije svega, valja istaknuti da se u pozadini njezinih kompozicija, prikaza ženskih aktova bez lica, kao poticajni impuls nalazi ideja zapravo negativnoga predznaka — ideja o ženama koje u današnjem svakodnevnom žargonu nose pogrdni naziv »sponzoruše«. Otuda potječe i Ninina primarna orijentacija na tijelo, ali i isključivanje glave, lica koje bi moglo iskazati određeni identitet ili emociju.

Sama zavodljivost i ljepota nagoga ženskog tijela odvela je slikaricu do promišljanja njegovih vizualnih vrijednosti, koje ekstrahira u izdužene, najčešće okomito postavljene forme, kojima gdjekad suprotstavlja horizontalne ili dijagonalne smjerove. Pritom izbjegava naraciju, pa početni tematski problem (ljepota tijela postavljenoga na prodaju, žena kao ukras, dekor — što autorica duhovito poentira nazivom Akt deco) promeće u čisto slikarski problem.

Nina se ponajprije posvećuje rješavanju odnosa na površini slike, ne dotičući se uopće prostorne iluzije. Samu formu tijela u suzvučju s kolorističkim usklađivanjem, odnosno odvažnim kontrapunktiranjem žarkih boja, te istraživanjem materije slike u kombiniranoj tehnici akrila, ulja, tempere, tuša i pijeska na platnu i medijapanu, u likovnom smislu poimlje na više načina. Pristupi tako variraju od figurativnosti do apstrakcije.

U traženju vlastitoga rukopisa, naime, umjetnici se nalaze u opasnosti da skliznu u dvije krajnosti — u jednom slučaju u samozadovoljno zadržavanje »dobitne kombinacije«, to jest petrificiranost iskaza, a u drugom u nesigurno i neuvjerljivo osciliranje između različitih oblikovnih mogućnosti.

Na slikama Nine Brkić se pak uočava znatiželjni i istovremeno sigurni prolazak između tako shvaćene Scile i Haribde. Slikarica, dakle, akt donosi kroz više ili manje naglašen crtački pristup (ocrtavanje kontura), zatim kroz dekomponiranje grafičkih vrijedosti obrisne linije, povremeno primjenjivanje efekta drippinga, slobodnoga klizanja boje niz platno, odnosno kroz posvemašnje rasplinjavanje formi u slobodniju optičku senzaciju. Ipak, i u toj varijanti ostaje dosljedna svojem interesu, te ostavlja neki element koji će gledatelja navesti da je riječ o ženskom tijelu.

Bogatstvo izražajnih mogućnosti predstavlja uistinu logični rezultat autoričinog posvećenog i konzistentnog bavljenja problemom akta, čime otkriva neke nove kreativne dosege u temi koja od praiskona fascinira i vabi ljudsku pažnju.

Barbara Vujanović