JOSIPA ČAMBER

Kao najnematerijalniji od svih materijala i jedini koji vatru pretvara u led, staklo već tisućljećima jednakim intenzitetom plijeni našu pažnju neograničenim mogućnostima kolorističkih i prostornih doživljaja u međuprostoru stvarnog i imaginarnog. Iako bliska našem oku, davno otkrivena ljepota svjetlosti i svijeta oblika koji se zrcali na transparentnim staklenim površinama nerjetko ostaje nedokučiva umu, koji joj je stoga sklon pripisati čak i osobine drugog i drugačijeg svijeta. To se posebice potvrđuje točnim pred ogledalom, kojem se stoga nerjetko pripisuju i najrazličitija svojstva magijske i ritualne simbolike. Možda upravo ovdje treba potražiti i uzroke činjenici da se relativno malobrojni suvremeni oblikovatelji upuštaju u dizajniranje ogledala. Radovi Josipe Čamber, zaslužuju dakle našu pažnju već i stoga što se mlada autorica hrabro upustila u izazov oblikovanja jedne specifične i vrlo zahtjevne uporabno — dekorativne vrste predmeta.

Njihovi se obrisi poput metamorfoza oblika međusobno pretapaju u igri zasnovanoj na kontrastima materijala i tekstura brušenog kristalnog stakla u kombinacijama s plemenitim drvom kakvo je, primjerice, afrički mahagonij čijim egzotičnim prirodnim svojstvima odgovaraju i pripadajući nazivi Ayous i Sapeli, boja i linija. Inventar stiliziranih motiva sadrži raspon zoomorfnih motiva od ptica i labudova do grifona koji podsjećaju na prizor iz srednjovjekovnog bestijarija, a ne nedostaje ni arabesknih florealnih motiva razlistalih, plamtećih formi i antropomorfnih likova. Njihova su ishodišta kako u atuentičnom preoblikovanju svijeta prirode, tako i u traženju biti organskog, fantastičnog, mističnog i instinktivnog. Nije stoga nimalo slučajno, što jedna od najistaknutijih uloga među njima pripada ženskim figurama. Linija je pri tome simbol kreativnog stvaranja, a staklo i drvo njegovi idealni mediji. Pri tome linearizam ima značenje operazumljive simbolike, a mekoća oblika i zaobljenih reljefnih površina od drva ponmo obrađenog rezbarenjem, dodatno je istaknuta patiniranjem u rasponu od tonova zelene i plave do zlatno-smeđe i narančaste. Perfekcionističkoj izvedbi prethodi proces čija je svaka pojedina etapa bitna, od početne ideje i njezine artikulacije detaljno razrađenim predlošcima, pa do izvedbe koja objedinjava maštovitost i osjećajnost s dekorativnošću, kao specifičnim, ritualiziranim i senzualiziranim interpretiranjem oblika i prostora.

Kombinacije stakla i drva metamorfoza oblika u ogledalima Josipe Čamber tvore spojeve čija struktura i dekorativni inventar odiše senzibilnošću oblikovanja i evokativnim bogatstvom. Pri tome dekorativizam nije tek sredstvo za postizanje površinskih efekata, već proizlazi iz umijeća obrade materijala da bi se oblikovalo novu cjelinu. Drugim riječima; ukras ne slijedi formu, već je i sam oblikovan na razini operazumljivog znaka. Elementarnost značenja u ovom slučaju predstavlja, prije svega, trajnu fascinaciju ljepotom prirode koja je ujedno jedna od konstanti i najvećih izazova sveukupne povijesti dizajna 20. stoljeća.