Natrag


Petar Hranuelli rođen u Supetru (27. prosinca 1975.), a do 1994. godine živi u Postirama na otoku Braču. Izlaže od 1994. godine na 56 samostalnih i 108 skupnih izložbi u zemlji i inozemstvu. Dobitnik je nekoliko nagrada i priznanja, među koje izdvajamo: Otkupna nagrada Venere u medu, Gradski ured za poljoprivredu i šumarstvo, Zagreb (2007.), 1. nagrada žirija za XXVI izložbu malog formata, Šabac (2017.).  1. nagrada za skulpturu, IV Međunarodno bijenale akta "Marko Krstov Gregorić, Petrovac, Crna Gora "( 2018.)…  O njegovom umjetničkom radu pisali su istaknuti likovni kritičari: Zvonko Maković, Slavko Timotijević, Iva Körbler, Tonko Maroević, Ive Šimat Banov, Draženka Jalšić Ernečić,  Nikola Albaneže, Olivera Vukotić, Stanko Špoljarić, Davorin Vujičić, Romana Tekić, Sonja Petrović Jagić, Vesna Bunčić, ... Mnoga djela mu se nalaze u stalnom postavu muzeja, galerija, privatnim kolekcijama kod nas i u inozemstvu (Hrvatska, Slovenija, Njemačka, Nizozemska, Italija, Austrija, Srbija, Turska, Engleska, Crna Gora, Španjolska, Kalifornija, Čile, Švicarska, ...) Hranuellijev opus materijalom i vitalnošću vezan je uz ishodište, otok Brač. Kamene skulpture formi apstrahiranih iz figurativnog prikazuju najčešće žene (Venere) i ljudsku figure općenito, redovito u dijalogu s tradicijom od prahistorije preko klasične antike do suvremenog doba. Vitalnost i bujnost isklesana u kamenu, nekadi i u drugim materijalima poput stakla, bilo da se radi o skulpturama manjeg formata ili javnoga karaktera odlike su Hranuellijeva stvaralaštva. Član je HDLU-a od 2006. godine. Živi i stvara u Zagrebu .



Petar Hranuelli
Anđeo
2020
boksit
22×13×11cm


Boksit je mineralni materijal sastavljen od aluminijskih hidroksida Al2O3H2O, koji su poznati kao minerali dijaspor, bemit i sporogelit, i od aluminijskog hidroksida Al2O3.3H2O, koji je poznat kao mineral hidrargilit. Ta četiri minerala sabrala su se kao zemljasta nakupina u gustu masu, koja je negdje prilično čvrsta, gotovo kao kamen, i sastavljaju boksit. U smjesi se mogu naći i silicijev dioksid, hematit, aluminosilikati (argentit), ilitični materijali, kaolinit, haloazit te u manjoj mjeri rutila, atanasa i kvarca. Boksit sadrži i primjese minerala željeza, silicija, titanija i drugih.
Neki su boksiti tako mekani, da se daju rukom lomiti, a neki tako čvrsti i tvrdi, da se i pod čekićem prilično teško kidaju. Boksit okupljen u čvrstu, kompaktnu masu zna biti posve gusta sastava, ali je vrlo često pun sitnih oolita. Neki su ooliti pravilne kuglice, veličine prosena zrna i veće, a neki su nepravilni. Pri svome razvitku upio je (adsorbirao) neku količinu željeza, pa zbog prisutnosti hidratiziranog željezova(III) oksida često ima crvenosmeđu boju. Osim željeza adsorbirao je silicijski dioksid (SiO2), titanski dioksid (TiO2), pa nešto malo fosforne kiseline (P2O5), manganskog oksida (MnO2) i dr.
U nekima zna biti toliko željeza, da čine prijelaz u željeznu rudu limonit. Isto tako se nalazi u nekima toliko silicijskog dioksida, da čine prijelaz u glinene stijene. U nekima se nalazi i mangana, na pr. u boksitu od Bukovice na Duvanjskom Polju, toliko, da čine prijelaz u mangansku rudu psilomelan.
Boksit je u Hrvatskoj veoma rasprostranjen, tako da Hrvatska pripada u države, koje su boksitom najbogatije. Glavna su mu ležišta po krajevima dalmatinskoga i ličkoga krša. Tu je postao otapanjem vapnenjaka, u koje je zašao pri njihovu postanku. Kako su vapnenjaci u vodi topljivi, osobito u onoj, u kojoj ima CO2, a boksitni napomenuti minerali to nisu, voda je otapala vapnenjake, a ostavljala boksitne minerale. Njih je voda tokom dugog vremena nanosila u pukotine, uvale, dulibe, gdje su se sabrali u velikim količinama. Tako su poznata velika ležišta u Velebitu na Grginu Brijegu, kod Gračaca, Rudopolja, Mazina u Lici, u okolini Obrovca, Ervenika, Drniša i drugdje u Dalmaciji.


Natrag