PETAR HRANUELLI (Supetar, 1975.)

Petar Hranuelli rođen je 27. 12. 1975.g. u Supetru na otoku Braču. 1994. završio srednju Klesarsku školu u Pučišća. Do 1994. živio je u Postirama na otoku Braču, a od 1994. živi u Zagrebu. Diplomirao je Majstorski ispit kao klesar-restaurator (HOK — Zagreb). Do sada je izlagao na brojnim samostalnim i skupnim izložbama. Dobitnik je više nagrada i priznanja i autor javnih skulptura (Gospić -Park Kolakovac,  Sekulići-Spomen obilježje). Član je HDLU — Zagreb.

Neprikosnovena upućenost prema iskonu oblika i značenja pogađa nas snažnom otvorenošću kroz radove kamenih Venera kipara Petra Hranuellija (1975). Dojam je pogođen ne samo formom i strukturom već i patinom kamena koja time neposredno upućuje na želju da se istraže poveznice između aktualnosti i nasljeđa kojeg ove statue duhovno baštine iz riznice dalekog primordijalnog svijeta. One ne samo da predstavljaju nesvakidašnju senzibilnost jedne rudimentarne i pred klasične forme koja nije slučajna, već ujedno pretpostavljaju podrijetlo svih drugih antropomorfnih predstava koje su kasnije nastale upravo temeljem takvih primjera odnosno njima sličnih prapovijesnih uzora. U tom pogledu ove Venere pretpostavka su ne tek senzibiliteta već i hrabrosti povratka izvornome, samosvojnom i neukalupljenom modelu kiparskog izraza sada prikazanog u suvremenoj izvedbi načinjenoj modernim umjetničkim alatima.

Ponajprije nas ovdje zatiče ona tako rijetka uvjerljiva izražajnost kada se radi o mitopoetičkom naglasku u modernom umjetničkom djelu koje time biva transponirano kroz vrijeme i prostor. Drevni simbol kao uzor i nadahnuće sada se pokazuje kao snažan autorski motiv što čini bližim uhu tajanstveno šaputanje jedne gotovo predmitske paradigme, istodobno donoseći i estetsko osvježenje ali i intrigantnu asocijativnost usmjerenu ka shvaćanju konteksta autore i dijela. Sasvim nedvojbeno Venere Petra Hranuellija odbljesak su jednog pradavnog fenomena koji kasnije kroz razne vidove svog izražavanja bitno određuje razvoj duhovnosti i umjetnost u kojem one, Božice, postaju veličanstvenom svjetskom dušom odnosno maternicom svijeta prisutnom još od pravijeka pa do kasnije neoplatnoske duhovnosti i drugih misterijskih primjera. Taj kontekst upućenosti prema misteriji, tajni ili onom skrivenom ili ezoterijskom ali oduvijek aktualnom čini Petra Hranuellija prisutnim i vrijednim u značajnom generacijskom okruženju zainteresiranom u tom području (Josip Zanki), ali također i u široj panorami hrvatskih umjetnika upućenih istim ili sličnim interesima (Željko Kipke,  Vladimir Dodig Trokut). No za razliku od spomenutih, medij i način kojim barata Petar Hranuelli izrazom je izvorne i gotovo rodne fascinacije kako podnebljem kamena tako i uzorima gotovo primarnim i različitim od često popularnih ezoterijskih slikovnica zato jer njegova umjetnička praksa svoje ishodište i uzor vidi u artefaktima nastalim daleko prije nego što je, moguće, iskopan prvi grob.  

Petar Hranuelli, VENERA IX, kamen, 9×6×21cm 

(privatno vlasništvo, Zagreb)

Venere se ovdje svojom ljepotom, dražima i čilošću zbivaju usred kamena slaveći život kao onu univerzalnu odrednicu gdje umjetničke asocijacije odišući prozračnošću jednog nevinijeg doba. Kao da nas sada dotiče vrijeme u kojem još nije bio sazidan globalni labirint od kamenja, neba i ljudskih duša, pa se zato tada po prirodi stvari obradom kamena mogao udahnuti život svim stvarima. Naravno, i samom kamenu za kojeg se vjerovalo da raste iz utrobe zemlje. Zemlje koja je podjednako rodna i plodna kao Božica, odnsono Velika Majka koju Maria Gimbutas u svojim arheološkim raspravama prepoznaje kao dušu što svemu i svakome udahnjuje život. Tako nas na svoj način i ove skulpture kamenih Venera odvode u no područje doživljaja u kojem se svijet prepoznaje kao ono što postoji prije bilo kakvog grijeha okolnosti, a jedini orijentir u svemu tome jeste famozna majka snova, anima mundi (svjetska duša) koja oduvijek provocira neiskazivu izvornost otajstva srca. Moguće prkosno, možda i izvan poželjnog toka suvremenih umjetničkih nastojanja, kipar nam poručuje da ne postoji neka kažnjiva misao kada je u pitanju izvornost, pa ove Venere kao da kliču: Non serviam! (Ne želim služiti!).  

Snage izraza kod izloženih skulptura ni danas se ne odriče ničega. Tu se ne sluti nikakav bijeg, ne želi se biti drugdje. Dapače, one potenciraju sve veze i odnose koji se stječu rođenjem i uvode nas u vječnu zagonetku našeg vlastitog položaja u svijetu. U tome i jest vrijednost predstavljenog nesputanog srca života kojim nas umjetnik podsjeća na mladost svijeta, na radost koju izmiče tome da ono zauvijek bude ugušeno smrtnim krikom, zazivajući produženje značenja koje je odmaklo od toga da se zasniva na neodređenošću figure. Karakter izraza tu odbacuje svaku konfuziju težeći jednostavnosti i prikazujući ženu u nijansama onog mentalnog pejzaža koji je dalek od nespokojstva i neurozama modernih psihologiziranih prizora. Ujedno, naglašeni dojam slavljenja začudno stoji okrunjen misterijem rođenja ali analogijom zemlje i neba, utjelovljen u ovim kamenim gospodaricama života i zavjetnim simbolima naravnih vjerovanja kao svojevrsne predodžbe psihičke obnove svih ljudskih energija.  

Venere Petra Hranuellija pružaju se pogledu koji dotiče onu nezaobilaznu dijakroničnu narav potke svjedočenja o naslućivanju pretpostavljenog zadatka neumrlosti duhovne inspiracije što u sebi simbolički objedinjuje misterij život i svijeta samim motivom božice kao  njegove možebitne prve autentične izvornosti. Dakle, kao onog što je uvijek i zauvijek izvorno.

  

Marijan Grakalić

_{iz kataloga,  MUZEJA GRADA SKRADINA,  1. 7. 2011.}

  

 

Petar Hranuelli, KOMPOZICIJA  VENERE I APOLONI 

 (privatno vlasništvo)

 

                Kako prići figurinama Petra Hranuellija, kako što potpunije doživjeti te ženske aktove, konvencionalno nazvane Venerama? Osim na uobičajeno kretanje oko objekta,kretanje koje stvara oblike u vizuelnom iskustvu,pozvani smo također da ih okrećemo na dlanu. Da pored promatrača budemo i mjeritelji obujma i njegovatelji površina. Osijetljivim jagodicama prstiju i toplim dlanom obgrljujemo tijela koja uzvraćaju svojom prilagodljivošću i podatnošću. Uzajamno se epiderme tkiva i kamena uvjetuju svojstvenom im taktilnošću. Tako su ti stari oblici-stari po iskonskom prisustvu u čovjekovu stvaralaštvu-uvijek novi ako ih neprestano obogaćuju novi pogledi i dodiri. Doista,koliko aktova toliko raznovrsnih položaja. Bez ikakve shematičnosti i bez krute egzaktnosti, a samo s osjetilnom gipkošću skromnih plastika u kojima je pomirena suprotstavljenost elementarnog materijala i osmišljenost oblikovanja,Petar stvara tijela osobitih mjera i proporcija. Simetrija je tu izlišna, ali unatoč slobodnom rasporedu masa ili ponekoj snažnijoj torziji, ova torza ipak ne prkose prirodi. Njihova lakoća volumena rezultat je naročita spoja organskih i ujedno apstraktnih formi. U formalnom pogledu te ženske korpuse možemo shvatiti kao sjecišta tokova, kao njihovo nabreklo čvorište, odnosno kao ishodišnu točku daljnjeg razvijanja tih silnica. Hranuellijeve Venere, te skulpture dlana( poneka i momačke podlaktice ili djevojačkog krila ) , vesele i pune snage, vedre poput jutarnjeg svjetla, životne su i bremenite-pružaju nam se privlačeći namjernika, otvaruju svoju intimu u snažnom plodonosnom ritmu. Ne preostaje nam nego popratiti, likovno pročitati,tu potpunu integraciju njihovih tijela u prostoru osvojenom rastom,stasom i dinamičkim okretom. Oblik je svakako podčinjen materijalu ( tek ponegdje uočavamo suzdržano naneseni pigment ) do stupnja da govorimo o prirodnosti oblika-oblutka; kao da ih je oformila abrazivnost prirodnih sila. Nešto izražajnija prisutnost djelovanja ruke nalazi se na jednoliko i oporo ornamentiranim površinama.  Stilizacijom statue poprimaju karakter simbola,kao da zadobivaju ponešto od božanskih prerogativa. Njihove tipske značajke neizbježno ih  povezuju s prethistorijskim Venerama, s magijskim figurama plodnosti “ Sva je u jednoj loptastoj okruglini “- reći će pisac za  Willendorfsku Veneru koja je svojom veličinom ( 11cm) i kompaktnošću drevna sestra  malih Hranuellijevih Venera; tek su ove potonje usvojile i nesputani plesni pokret juvenilne napetosti. 

Nikola Albaneže

iz kataloga GALERIJA ARHO,  1.12. 2005., Zagreb

 

 

Tematski se okreće vječnom motivu žene/Venere. Podrijetlo je teme u tradiciji, ali način njegove realizacije čini izraz suvremenog. Njegove na prvi pogled statične kompozicije pažljivim promatranjem i uživljavanjem otkrivaju struju života i energiju koje traju i ponavljaju se. Same figure svojim izrazom tijela pokazuju svoja raspoloženja, jer govor tijela je ovdje primaran. Glave kao neodvojivi vid jedne ljudske, iako u ovom slučaju stilizirane forme, ovdje ne postoje, umjetniku nisu primarne. Skulpture su u potpunosti apersonalne, no samim time nisu nam daleke. Svojom mekoćom boje kao da nas „zovu“ da im se približimo, dotaknemo i saznamo što nam nude. Zaokuplja nas i sama površina kamena sa kojom se umjetnik poigrava i istovremeno iskorištava njegova strukturalna svojstva kako bi negirao tvrdoću. Ne postoje pravila, samo umjetnik i djetlo. Odnos kipara prema kamenu zapravo je posebno poglavlje, on mu nije samo odabrani materijal nego ponajprije sinonim za spoznaju kiparstva. Njegove skulpture su istkane kako od tvarnih tako i od materijalno neopipljivih elemenata praznina i sjena, koje im daju naročitu izražajnost, dinamiku i metaforičnost.

Umjetnik nije išao u megalomaniju, on ostaje u svom mjerilu, u kojem se u krajnjoj liniji i osjeća najugodnije. Ono što je svojstveno Hranuellijevim radovima je čistoća i jasnost. On ne teži filozofijama i metafizičkom doživljaju svojih skulptura. On traži i teži onom primarnom i možda najprihvatljivijem doživljaju jednostavnosti. Ponekad je upravo to najteže postići. U tome se nalazi puna ljepota njegovih radova. Petar Hranuelli kao mladi umjetnik svoja nam razmišljanja uspijeva prenijeti na topao i profinjen način čime dokazuje da je uspio dočarati samu svoju prirodu.