PETAR HRANUELLI
1975.


Galerija     Fundus     Preporuka     Biografije     Događanja     Linkovi     Kontakt


Petar Hranuelli, rođen u Supetru (27.12.1975.), a do 1994. godine živi u Postirama na otoku Braču. Izlaže od 1994. godine na 48 samostalnih i 96 skupnih izložbi u zemlji i inozemstvu. Dobitnik je nekoliko nagrada i priznanja. O njegovom umjetničkom radu pisali su istaknuti likovni kritičari: Nikola Albaneže, Nikolina Mahović, Stanko Špoljarić, Rašeljka Bilić, Romina Peritz, Davorin Vujičić, Draženka Jalšić Ernečić, Snježana Kauzlarić, Romana Tekić, Olivera Vukotić, Vesna Bunčić, ... Djela mu se nalaze u javnim i privatnim zbirkama (Hrvatska, Slovenija, Njemačka, Nizozemska, Italija, Austrija, Srbija, Turska, Engleska, Španjolska, Kalifornija, Čile,...). Hranuellijev opus materijalom i vitalnošću vezan je uz ishodište, otok Brač. Kamene skulpture formi apstrahiranih iz figurativnog prikazuju najčešće žene (Venere) i ljudsku figure općenito, redovito u dijalogu s tradicijom od prahistorije preko klasične antike do suvremenog doba. Vitalnost i bujnost isklesana u kamenu, nekadi i u drugim materijalima poput stakla, bilo da se radi o skulpturama manjeg formata ili javnoga karaktera odlike su Hranuellijeva stvaralaštva.Član je HDLU-a od 2006. godine. Živi i stvara u Rasoji i Zagrebu .


Anđeo dolazi
Anđeo dolazi
Borba s vjetrom
Borba s vjetrom
Bura
Bura
Dama u haljini
Dama u haljini
Hopa-cupa
Hopa-cupa
Kentaur
Kentaur
Manekenka
Manekenka
Maratonka
Maratonka
Na vjetru
Na vjetru
Nimfa
Nimfa
Potrčala
Potrčala
Prijateljica
Prijateljica
Silazim
Silazim
Šetač
Šetač
Vila Velebita
Vila Velebita
Vjetar u kosi
Vjetar u kosi
Volim te tata
Volim te tata
1.Maj
1.Maj





Revni klesar i nevjerne Venere

Kako prići figurinama Petra Hranuellija, kako što potpunije doživjeti te ženske aktove, konvencionalno nazvane Venerama?

Osim na uobičajeno kretanje oko objekta, kretanje koje stvara oblike u vizuelnom iskustvu, pozvani smo također da ih okrećemo na dlanu. Da pored promatrača budemo i mjeritelji obujma i njegovatelji površina. Osijetljivim jagodicama prstiju i toplim dlanom obgrljujemo tijela koja uzvraćaju svojom prilagodljivošću i podatnošću. Uzajamno se epiderme tkiva i kamena uvjetuju svojstvenom im taktilnošću. Tako su ti stari oblici-stari po iskonskom prisustvu u čovjekovu stvaralaštvu-uvijek novi ako ih neprestano obogaćuju novi pogledi i dodiri.

Doista, koliko aktova toliko raznovrsnih položaja. Bez ikakve shematičnosti i bez krute egzaktnosti, a samo s osjetilnom gipkošću skromnih plastika u kojima jepomirena suprotstavljenost elementarnog materijala i osmišljenost oblikovanja, Petar stvara tijela osobitih mjera i proporcija. Simetrija je tu izlišna, ali unatoč slobodnom rasporedu masa ili ponekoj snažnijoj torziji, ova torza ipak ne prkose prirodi. Njihova lakoća volumena rezultat je naročita spoja organskih i ujedno apstraktnih formi. U formalnom pogledu te ženske korpuse možemo shvatiti kao sjecišta tokova, kao njihovo nabreklo čvorište, odnosno kao ishodišnu točku daljnjeg razvijanja tih silnica.

Hranuellijeve Venere, te skulpture dlana ( poneka i momačke podlaktice ili djevojačkog krila ), vesele i pune snage, vedre poput jutarnjeg svjetla, životne su i bremenite-pružaju nam se privlačeći namjernika, otvaruju svoju intimu u snažnom plodonosnom ritmu. Ne preostaje nam nego popratiti, likovno pročitati,tu potpunu integraciju njihovih tijela u prostoru osvojenom rastom,stasom i dinamičkimokretom. Oblik je svakako podčinjen materijalu ( tek ponegdje uočavamo suzdržano naneseni pigment ) do stupnja da govorimo o prirodnosti oblika-oblutka; kao da ih je oformila abrazivnost prirodnih sila. Nešto izražajnija prisutnost djelovanja ruke nalazi se na jednoliko i oporo ornamentiranim površinama.

Stilizacijom statue poprimaju karakter simbola,kao da zadobivaju ponešto od božanskih prerogativa. Njihove tipske značajke neizbježno ih povezuju s prethistorijskim Venerama, s magijskim figurama plodnosti. "Sva je u jednoj loptastoj okruglini" — reći će pisac za Willendorfsku Veneru koja je svojom veličinom ( 11 cm) i kompaktnošću drevna sestra malih Hranuellijevih Venera; tek su ove potonje usvojile i nesputani plesni pokret juvenilne napetosti.

Nikola Albaneže
2005. Galerija Arho, Zagreb


Petar Hranuelli, Vjetar u kosi, 2017., mramor, 23,4×13,5×16,4cm



Skulpture raširenog dlana

Anđeli, meleki, leptirice, namiguše, krilate majke, žene, ljepotice, ljubavnice i nevjernice, putene magijske figurice plodnosti i obilja iz pradavne prošlosti, oblikovane u kamenu plemenite strukture, kipara Petra Hranuellija zaokupljaju na više razina i načina. Hranuelli, prije svega, kao kipar zaokupljen je ljepotom oblika, putenošću i podatnošću materijala i materije. S druge strane uživa u negiranju tvrdoće kamena, spoznaji i duhovnosti nevelikih ženskih figurica koje ispunjavaju rašireni dlan i pozivaju nas na dijalog s kamenom, kao što nas i sam Hranuelli poziva da zajedno s njim putujemo njegovim kiparskim iskustvom. Poziva nas da osjetimo težinu i dodir obrađenog hladnog kamena, držimo ga u raširenim dlanovima, dodirujemo sjajne i napete zatvorene površine koje osjetljivim jagodicama prstiju pružaju zadovoljstvo i uživanje pri dodirima kamene površine, uranjanje u dubinu intuitivnog i emocionalnog svijeta spoznaje.

Prije svega, studije su to nagih ženskih tijela, male kamene plastike u kojima Petar Hranuelli u kamenu oblikuje figuru, zaustavlja pokret i iskorak u prostor. Stilizirani ženski akt kao vječna kiparska tema i inspiracija Hranuelliju je istovremeno izazov i izgovor. Izazov oblikovanja jasnih, zatvorenih kiparskih oblika u kojima se smjenjuju fina stilizacija apstrahirajućih formi svedenih na razinu arhetipa, prastari antropomorfni simboli i suvremena duhovitost namjeno zaustavljenog netipičnog i nespretnog pokreta u trenutku u kojem igra oblicima i volumenima zaigranog umjetnika čine sretnim i zabavljaju ga. Zaobljene i senzualne, pune i debele, oble i putene, bujnih bokova i velikih grudi, prignute i propete, zaustavljene u koraku, pokretu ili plesu, sa krilima umjesto glave i lica, vesele i vedre, pune snage i života, Hranuellijeve su namiguše njegovi mali anđeli s dlana koji poput riječnih oblutaka nose svoje zapise pisane u kamenu, ispunjene poštovanjem umjetnika prema materijalu. Proces klesanja, brušenja i poliranja svojih malih bokatih golih teta Petar Hranuelli pretvorio je u igru umjetnika koja je istovremeno i ritual, pradavni sveti čin u kojem iz kamena oslobađa mistična mala bića koja su u njemu bila zarobljena sve do susreta s rukom kipara. U tom trenutku Hranuelli se igra stvoritelja, no istovremeno ostaje bogobojazno biće puno strahopoštovanja prema energiji zemlje zatočenoj u srcu kamena.

Istovremeno, Hranuellijeve male kiparske forme izgovor su za krajnje osobne, intimne razgovore između umjetnika i materijala, jer kamen Petru Hranuelliju nije samo slučajno odabrana materija u kojoj ostvaruje vlastitu ideju. Hranuelli oblikuje u bračkom kamenu, najfinijem crnom granitu i bijelom bračkom mramoru, u plemenitom mramoru iz Carrare traži nježno sive niti vodilje i žile u kojima pronalazi otkucaje bila, kojeg isto tako pronalazi u slučajno nađenom kamenju sa velebitskih gora i ličkih gudura, gustom velebitskom vapnencu smeđesive boje prošaranom bjeličastim i crvenkastim žilicama ili ličkom kamenu sivcu, ali i u litotamnijskom vapnencu litavcu iz kamenoloma Bizek sa obližnje Medvednice. Kiparski majstor Petar Hranuelli u kamenu traži dušu, osluškuje duh i dušu kamena te vodi nijeme i duge razgovore u kojima kamen progovara praiskonskim jezikom Majke Zemlje, najstarijim jezikom stvaranja i oblikovanja, jezikom kojim su u pradavna vremena govorili stari bogovi i demijurzi. Hranuelli je nadasve uspješno oslobodio oblik zarobljen i utopljen u kamen, pri čemu parafraziranje Aristotela nije bogohulno pretjerivanje, zato što je Hranuelli doista, uzastopnim udarcima u površinu kamena, čas snažnim i jakim, a potom opreznim, mekim i laganim, oslobodio svoje male krilate bucke odstranivši suvišnu vanjsku kamenu oblogu. Klesanjem kamena, odlamanjem i oduzimanjem ostvario je volumen i prostor koji su u svom prožimanju i sažimanju na površinu izvukli davno zarobljene oblike, što samom procesu stvaranja daje vid obrednog plesa s kamenom, igru oslobađanja oblika, pokreta i priča zatočenih u samo srce kamena. Figurice Petra Hranuellija mogu se osjetiti, odvagati, odmjeriti i pročitati dodirom ruke, a svakim pomakom motrišta mijenjaju nebrojeno mnogo kompozicija i pokreta. Ovisno o kutu gledanja figurice osvajaju nevelik prostor oko sebe i igraju vilinsku igru zavođenja.

Kiparska duša Petra Hranuellija je stara. Drevna i puna mudrosti i poštovanja prema materijalu i materiji. Umijeću i znanju. Obliku i ideji preuzetoj iz nasljeđa predaka što su na samom početku stvaranja antropomorfnih oblika zaustavljali vrijeme i pokret. Strpljivošću prvih srednjeeuropskih hominida i paleolitskih umjetnika Hranuelli u šamanskom ritualu lomljenja, brušenja i poliranja kamene površine oslobađa figurice svjetlosti pune snage i života što prkose novim tehnologijama i brzim rješenjima. U nesvjesnom mehanizmu preživljavanja Hranuelli poseže za kamenom, živom materijom koja progovara, sluša i poput Duha svetog govori svim jezicima svijeta, najstarijim jezikom Majke Zemlje, titrajima i zračenjima atoma i subatoma što umjetnika čine prvim do demijurga, izvlače na površinu i spašavaju ga od utapanja u osrednjosti, dosjetkama, umjetnosti trenutka i destrukcije, čineći ga tako umjetnikom svijetle strane stvaranja dobre (i vječne) umjetnosti.

Petar Hranuelli još uvijek traga za kamenom mudrosti, oslobađa tragove života zarobljene u kamenu, njegov duh i dušu, individualnost i besmrtnost, naglašava važnost misterija stvaranja, oblikovanja i nastajanja, vezu između zemlje i neba, materije i duha, što u sinergiji stvaranja kamenu udišu misterij života. 

Draženka Jalšić Ernečić, Koprivnica, 03.05.2014.
 

 




Galerija     Fundus     Preporuka     Biografije     Događanja     Linkovi     Kontakt