Remek-djela.com

SLIKAR S TRNOVOM KRUNOM

Doista: Ivančićev je svijet već popisan - djelomice i opisan - gotovo svi su njegovi motivi i gotovo svi temati naznačeni, njegova je izvanredna tehnička sprema evidentirana, njegova su poticajna vrela zamijećena, paleta - za godine unaprijed - definirana. Vidi se, kroz prva izložena djela, da će jednaku pozornost posvećivati tradiciji kao i modernitetu; Tintorettu kao i Picassu. Nisam, među tolikima, njih spomenuo slučajno. Zapaža se, da i u “lektiri” naginje teškima: Grünewaldu, starome Tizianu, Caravaggiu, Riberi, Rembrandtu, Goyi… Isto je s modernima od Rouaulta do Carra i Sironija, od Vidovića, Hoppera i Bacona do mladog Buffeta. Razabire se dalmatinska zavičajnost; velika simbolska snaga noći , Sunc a (pomamnog i prigušenog), kršćanska snaga vode (što se burka i diže iz podsvijesti) - on se tada smatrao ateistom, agnostikom - šireći se, u nebrojenim pojavnostima, svijetom slike, širinom i visinom kadra, kao more, kao kiša, kao lokva, kao gutljaj spasa, kao suza u oku. Zatim, možda, najtajanstveniji u svojem simbolizmu, uznemirujući “lik” zida , prepreke, opne. Tematološki i ikonografski - kroz sva lica i krajolike, vedute i mrtve prirode, aktove i (auto)portrete - on se iskazuje kao slikar patnje: trpljenja i odolijevanja.

Za prvoga mu je nastupa dvadeset i devet godina. Ne može se reći da je premlad; barem ne u zemlji u kojoj je Račić izgubljen u 23., Steiner u 24., Kraljević u 28., Plančić u 30. godini života. Ali Ivančića je, više nego ikoga od tih prethodnika, usporavala bolest; nešto slično prošao je tek Šebalj. Ima on, u tome posvećenom krugu mladića, i nešto svoje, osobito, po čemu se razlikuje, pa čak i odskače: nema u njega djetinjih uradaka, djela koja traže popust na mladost, pogled pun razumijevanja i blagonaklona opraštanja; nema vrloga početništva koje obećava…Od (javnoga) početka njegova slika nije obećanje, nego djelo. Ne primjećuju se u njima vježbačevi usponi i padovi. Taj je dio sebe - a tko ga nije imao? - odradio među zidovima svog ateliejera, sahranio u tišini. Što je prešlo prag zrelo je i dovršeno: ne traži preinake, prepravljanja; ponajmanje mu je do usklađivanja s treptajima paunova repa. Uostalom, da nije te ozbiljnosti, koja ga prati od prvih koraka, svi bi ti podaci o godinama i prvome samostalnom nastupu bili samo trivijalna građa. Ozbiljnost, međutim, ukazuje na pojavu rasnog, vanserijskog slikara, kojega složen, dvoznačan jezik isprva ne biva tumačen kao dvostruk, nego se - rasječen -čita i obrazlaže na dva oprečna načina: a) kao neotradicionalistički ili b) kao kriptomodernistički. No nitko od simplicističkih tumača ne osporava njegovu izražajnu uvjerljivost, ne poriče njegovu oblikovnu potenciju. Ima, doduše, stišanih prijepora o sadržajima njegovih slika. Nije li se prevelika moć - nekritički, zar ne - odveć zdušno bacila na istraživanje mortalnog, drugim riječima: onoga što je iza iskustva, pa prema tome - i s onu stranu spoznaje? Golem se slikarski potencijal troši, dakle, nesvrhovito. Tu i tamo čula se -sve do u kasne šezdesete - bojažljiva, konformistička primjedba, posve u skladu s projektiranim društvom optimizma , koje slikara okružuje: “Zašto tako mračno? Čemu toliko crnila, čemu toliko tjeskobe i socijalne skepse?” .

Prvotni slikarevi razlozi nisu ni bili društvovne naravi. On je živio i disao, kroz godine, u skladu s društvom za koje se, skupa sa svojom braćom, borio. On nije bio socijalni otpadnik, marginalac, član grupe poraženih, nego pojedinac iz pobjedničkog tabora. Zapravo: umorni, rezignirani pobjednik. Razlozi njegove drame - kao i razlozi sloma njegova poleta - bijahu posve osobni. (To je pedesetih moglo dostajati da se, u nekim očima, uveća njegova odgovornost, čak njegova krivnja.) Iz godine u godinu, iz mjeseca u mjesec šuljala se smrt kroz njegovu kuću i nikakav ideološki ni politički zagrljaj nije mogao učiniti nevidljivim strašne rane njegove obitelji. Bio je dječak kad mu je umrla majka. Godine 1941. umre mu, netom rođena od pomajke, sestra Zlata. Onda mu je u Pučišću, gdje je brižan otac sklonio djecu iz okupiranoga Splita -zapaljena od talijanskih vojnika - izgorjela kuća sa svime što su u njoj imali. Potom počne križni put brata mu Ante po talijanskim logorima. Uskoro - izmučena glađu i bolešću -umre Ljubina sestra Franka, najmlađa u obitelji koja se dramatično smanjuje. Stigne i vijest da mu je brat Zvonko, u nastojanju da za obitelj, u Slavoniji, kupi nešto hrane, ubijen - na povratku - kao žrtva neznanih pljačkaša. Zatim mu četnici u Crnoj Gori, kao partizanskog borca, zakolju brata Vjeku, s kojim je bio vrlo blizak. U siječnju 1944. Nijemci zaposjednu Brač, neke žitelje pobiju, a još više ljudi otjeraju kao roblje na kopno, u njemačke logore. U jednome od njih, onome u Zenici, umre od tifusa, u srpnju 1944, Ante Ivančić st., Ljubin otac. Na smrtopisu Ivančićevih ostalo je da se još upiše godina 1950. kada je brat Ante (zvani Bogo) napokon sklopio umorne oči: nikad se nije oporavio od tuberkuloze i robijanja u logorima. Jedno su se vrijeme Ljubo i Bogo, kao na smrt bolesni mladići, gledali na Brestovcu iz bolničkih kreveta. Neizgovoreno pitanje s usana obojice: “Hoće li itko preživjeti?” dobilo je, najposlije, odgovor: izdržao je slikar.

Život se, dakle, onkraj svih iluzija ispunjao crnilom, koje je naviralo kao plimni val. U mladome životu jednoga čovjeka bilo ih je toliko da su mogli nahraniti i deset slikara tjeskobe i rezignacije nad ranjivim ljudskim bićem. Muka u Ivančića nije nikad bila tražena ni hinjena: ona je iz njegova bića samosvojno - gdjekad i nekontrolirano - izvirala i to je, srećom kritika brzo uočila. Tako je, naime, bilo moguće da ga, ni pola godine poslije njegova prvog samostalnog nastupa, domaći izbornici već uvrste u reprezentativnu izložbu modernog slikarstva ( 60 Tableau de la Peinture Moderne Yougoslave , odnosno: Modern Maler aus Jugoslawien : 60 Werke jugoslawischer Künstler , koja je 1954/1955. obišla niz odredišta u Francuskoj, Švicarskoj i Njemačkoj, a već početkom 1955. da ga izaberu među slikare koji će, na I. mediteranskom bijenalu u Aleksandriji, predstavljati Jugoslaviju. Taj mu je nastup donio i II. nagradu za slikarstvo. Nema dvojbe, da je bilo više nego znakovito to što je međunarodni žiri registrirao dojmljivost njegove crnine i što su je ocijenili - kako je i trebalo - kao egzistencijalno slikarstvo , a ne kao privatno crnilo ; o slikarevu životu ocjenitelji ionako, nisu znali ništa.

Igor Zidić
Ogled o Ljubi Ivančiću (odlomak)

Izvori:
http://www.mdc.hr/kalendar.aspx?d=9-5-2005&t=i&r=tj&id=1820
http://www.nacional.hr/articles/view/20506/5/
http://www.adris.hr/Adris_i_Zajednica/Galerija_Adris/Ivancic/ivancic1.asp