 |
JAGIĆ ROMANA (Koprivnica, 1958.)
Akademska kiparica
Romana Jagić je akademska kiparica rođena 1958. u Koprivnici. Školu za primijenjene umjetnosti i dizajn upisuje u Splitu, a završava ma ŠPU u Zagrebu i tu potom studira kiparstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Pri kraju studija uključuje se u studentsku izlagačku aktivnost, te u nekoliko godina sudjeluje na više skupnih uz dvije samostalne izložbe. Uključivši se u zaštitu spomenika kulture počinje raditi kao kipar-restaurator. Kroz nekoliko narednih godina radi na polikromiji, počinje suradnju s konzervatorima izvan granica koja rezultira organiziranjem i vođenjem ljetnih radionica za strane studente te izlaganjima na konferencijama i seminarima. Povezujući znanost i umjetnost u zaštiti spomenika odlazi na stručno usavršavanje u Rim. U tim godinama povezuje medije oblika, boje i riječi pa objevljuje dramu, priče u “Večernjaku” i “Plimi”, roman “Oltar sv. Notburge” (“Pop&Pop”, Zagreb,2002.) U 2006. izlaže u sklopu projekta Media Art Cologne: “Selfportrait — a show for Betlehem” u Betlehemu, Napulju i Kelnu, a rad s te izložbe ostat će u stalnom postavu muzeja Casoria Contempory Art Museum, Napulj. Istovremeno u lipnju samostalno izlaže u Zagrebu u galeriji “Bernardo Bernardi” crteže pod nazivom “Aktopis” i ilustrira slikovnicu “Oči koje svijetle u mraku” (“Sipar” Zagreb, 2006.).2008. je u Galeriji grada Krapine izložba crteža i skulptura “Aktobrazi”, a 2009. sudjeluje na Zagorskom salonu i izlaže crteže i kipove u izložbenom salonu “Izidor Kršnjavi”ŠPUD, Zagreb.
Pulena Al, 2009., aluminij na granitnom postolju, ukupna visina 35 cm
|
|
Aktovi Romane Jagić Dugo već ne bijaše na likovnoj sceni tako razložno slikanih ženskih aktova. Jer umjetnici Romani Jagić, aktovi su slikarski problem i izazov, jednako kao i neposredni oblici tumačenje svijeta. Koliko god listali i premještali po rukama te nevelike slike, svaki se put događa novo viđenje. Rijetko koji među aktovima stoji mirno u svojoj finoj plitkoj reljefnoj bjelini koja se doima kao svila, kao Veronikin, zapravo Romanin rubac, u koji je uhvatila istinsku sliku, presliku života. Obrisi su lelujavi, položaji različiti, i samo poneki čvršći obris uspostavlja erotsku sliku žene.
U bližim i daljnjim izrezima i pogledima na ispruženi torzo, nejasno nam se, kao u zrncima kave, u razlomljenom potezu razvodnjenog tuša, priviđaju brda, doline, svjetla i sjene zemljanog krajolika, stisnute kotline, meki brežuljci, šume i jezera, daleki horizonti. Ne postoje ovdje samo dvije slike, pozitiv i negativ, koje se dinamično miješaju i odvode misao u tumačenje povijesne simbolike žene, božice plodnosti, nositeljice života, erotskog mjesta stapanja čovjeka u njegovu smislenu cjelinu. Postoji i čitav niz slikarskih osnova koje, čas čvršće, odlučnije, snažnije, čas mekše i blaže, prenose gledateljima bjelinu puti, mekoću kože, izazivaju osjećajnost u kojoj se miješaju pogledi na gradove, osvjetljena sela, zemljopisne i obrisne granice, meje, s prigušenim zvukovima i mirisima na radove i ratove, na borbe za obranu kućnih pragova, samostalnost u vlastitom krajobrazu, riječne tokove i potoke koji utiču svi u jedno more, jednu ideju o vodi i tijelu, o životu i trajanju, o vječnosti.
A svi ti maštoviti poticaji koji dolaze iz slika Romane Jagić vrlo su konkretni rezultati upornog rada, istraživanja i eksperimentiranja na istom motivu u rješavanju volumena, površine, svjetla i sjena u rješavanju kompozicije, u traženju stalno nove i nadahnjujuće dinamike, u istraživanju osobite tehnike reljefnog učinka i dojma prozračnosti, crno bijelih mogućnosti u kombinaciji sa sepijom. Motiv ženskog akta koji je jedan od najtrajnijih u povijesti umjetnosti, toliko puta slikan, modeliran, istraživan, na ovim se crtežima čini novim i nepoznatim, zapravo ovdje na ovoj izložbi otkrivenim, tajnim adutom samozatajne kiparice, slikarice, restauratorice, dobre poznavateljice tehnika i rukopisa. Kakvo ugodno otkriće i kakav užitak gledanju!
Branka Hlevnjak |
|