ON-LINE IZLOŽBA
PAULINA JAZVIĆ, studeni 2008.

PAULINA JAZVIĆ ( Zagreb, 21.2.1973.)
akademska slikarica - grafičarka

Paulina Jazvić rođena je 21. veljače 1973. u Zagrebu. Dane djetinjstva provodi uz školske obveze, ples i gimnastičke treninge. Neodoljivo je privlači čarolija cirkusa, a posebno cirkuskih baletana, te mašta da i sama pleše na letećem trapezu. Zaljubljena je u plesnu i scensku umjetnost. Njezina radoznalost otkriva kazalište kao nestvaran scenski prostor, kazališnu scenografiju, kostimografiju, igru i glumu kao umjetničko prožimanje u kazališnom činu. Prve ozbiljnije crteže Paulina je napravila kao kostimografske skice u kojima na prepoznatljiv način tretira formu crteža i oblikovne, estetske i kolorističke specifičnosti materijala. Priče djeda, slikara Nikole Ančića, koji joj nastoji približiti slikarstvo Vlahe Bukovca, i muziciranja njezine starije sestre na klaviru, stvarali su kreativno okružje za Paulinina likovna promišljanja, no njezina su preokupacija modni dizajn odjeće kao oblik emocionalne komunikacije s vremenom u kojem su novi globalistički programi stvorili prostor za novu vizualizaciju recentnoga likovnog izraza, lišenog svih tradicijskih slikarskih materijala. Najzad, nakon završenoga srednjoškolskog obrazovanja upisuje se na Tekstilno-tehnološki fakultet, gdje je 1995. godine diplomirala na Dizajnu odjeće i tekstila. Prve modne revije s potpisom Pauline Jazvić realizirala je još kao studentica 1994. u Opatiji. To je bio vrlo uspješni debi Fashion News i Smirnoff Internasional Fashion Award u Zagrebu i 1995. u Dublinu. Slijede 1996. vrlo atraktivne, na granici likovnih instalacija, modne revije u Zagrebu, modna revija u okviru Tjedna kulture u Mariboru, u Zagrebu na XXXI. zagrebačkom salonu, u Nacionalnoj i sveučilišnoj biblioteci u Zagrebu te ponovno Fashion News u Opatiji. Kostimografske i scenografske skice sve su češće likovne instalacije, kolaži, linije i boje, koje suptilno početnu skicu pretvaraju u sliku.

Uz sve veći interes za čistom likovnom interpretacijom svojih skica i slika, Paulina Jazvić 1998. upisuje se na Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu, gdje je 2001. diplomirala grafiku u klasi prof. Miroslava Šuteja. Dobila je niz nagrada za svoje radove od 1994. do 2000., kada je laureat Rektorove nagrade na Akademiji likovnih umjetnosti. Studij grafike, uz metiersku disciplinu, uskladio je njezine umjetničke preokupacije i promišljanja nove slike u suvremenim tendencijama recentnoga likovnog stvaralaštva. Svaka njezina samostalna izložba ostvarila je respektabilnu razinu zrele likovnosti i zavidne moderne estetike, koja oslikava suvremenost i sve njezine proturječnosti. Likovna kritika i esejistika u prikazima i predgovorima njenih izložaba piše vrlo afirmativno, svrstavajući je u novu avangardu suvremene hrvatske likovne umjetnosti. Za film “Pula povjerljivo” izradila je scenografiju 2002. te 2003. kostime za dječju kazališnu predstavu “Reumatični kišobran”. Članica je HDLU-a i ULUPUH-a. U okviru stručne djelatnosti od 2004. do 2006. članica je organizacijskog odbora i stručnih žirija 27. i 28. salona mladih. Članica je Žirija strukovne agencije za obrazovanje. Od 2005. asistentica je na Dizajnu odjeće i tekstila na Tekstilno-tehnološkom fakultetu u Zagrebu.

IZ KRITIKE

Akademska slikarica Paulina Jazvić predstavlja nam se s pedesetak radova, od kojih su većinom slike velikog formata, te s nekolicinom djela manjih dimenzija. Ti radovi obuhvaćaju gotovo cjelokupan slikaričin opus. U svom stvaralaštvu Paulina Jazvić koristi se raznolikim oblicima likovne prakse. Izuzetan uspjeh postigla je kao autorica instalacija poput Male trgovine užasa I, Male trgovine užasa II, Svatko ima svog anđela, Pinky Room. Umjetnička ostvarenja Pauline Jazvić dokazuju kako jednako dobro stvara i kao slikarica i kao autorica instalacija, autorica koja se svojim radom već odavno potvrdila kao profesionalac individualnog i jasno formiranog stila te likovnoga govora.

Odlučno protiv svake konvencije u formalno-likovnom i tehnološkom aspektu, Paulinino je slikarstvo nastajalo u potpunoj, gotovo anarhoidnoj slobodi, stvarano gotovo isključivo po principu slobodnih asocijacija, uključujući tu često i automatizam likovnog zapisa te upotrebu različitih materijala, kolaža, tkanine, stare čipke. Pronalazi inventivna kompozicijska rješenja, poništava granica predmetnog i nepredmetnog slikarstva. Njezino likovno stvaralaštvo prije svega odiše vedrinom i optimizmom. Ono je spontano, intuitivno i iskreno, s jedne strane ekspresivno i kaotično, a s druge gotovo meditativno. Čini se, zapravo, da je čitav Paulinin opus jedna vrsta neposredne prerade saznanja i osjećaja koji nastaju kod stvaraoca izuzetno izoštrene spoznaje i senzibiliteta. Može se slobodno ustvrditi da je svaka slika, svaki pa i najmanji crtački kroki posljedica određenog izazova, pokušaj da se kreativno izrazi racionalno usvojena ili intuitivno naslućena činjenica. Predstavljeni su radovi mjesta intimne, simboličke razmjene, gdje se privatna percepcija transformira u vizualni kod.

Paulinino slikarstvo moguće je povezati, iako ono time nije do kraja objašnjeno, s dva pojma: impulsom i imaginacijom. Sve viđeno i doživljeno ona upija da bi prinudila svoju umjetnost na djelovanje. I crtežom, koji je najčešće diskurzivan (karikaturalan, pa čak i ironičan), i bojom svoja saznanja i osjećanja osvjetljava na primjeren način.

Autoričin sustav simbola nije manje važan od odabira njezinih boja. Jer znakovi, od onih jedva vidljivih kurzivnih do velikih i impresivnih gesta, jesu jednakovrijedan medij njezina razumijevanja i tumačenja svijeta. Kad je riječ o boji, osim crne i bijele, često upotrebljava dvije primarne boje (crvenu i žutu) koje upotpunjuju interpretaciju samog djela, ali i govore o stanju njezina unutrašnjeg bića. Jer boje su više od vizualne i lijepe kombinacije. One predstavljaju vrstu neverbalne komunikacije. Boje imaju svoju simboliku i značenja. Crno i bijelo istodobno su minimum i maksimum. Crvena je najuzbudljivija boja. Izaziva visoke emocije, strasti i odlučnost. Generalno simbolizira ljubav. Žuta je vesela. Stoji iza vrlina poput vjere, mudrosti i slave, a smatra se i bojom koja predstavlja kreativnost, toplinu, mentalnu moć, šarm, sreću, optimizam.

Na svojim platnima velikih dimenzija, često spojenima u diptihe ili čak poliptihe, zapisuje intimne, pokatkad i banalne trenutke svoje svakodnevice. Stvari, pojave, ljude, sve što uočava u svojoj okolini, prenosi na svoja djela. Tako želju za susretom ili podsvjesnu potrebu za bliskošću prikazuje u siluetama plesnog para, čiji se likovi višestruko multipliciraju. Umjetnica često multiplicira i šarmantan lik svinjice, koja nam svojim simboličkim značenjem sreće prenosi poruku o toj pozitivnoj emociji.

Ponavljanjem istih elemenata, osim estetske komponente, dobiva se i određeni ritam. Nerijetko se na slikama nalaze tekstovi poput Tako je full biti cool, ili When I will find you, Ona dolazi, ona odlazi ili I’m Fedora. Moguće je iščitavati riječi ili slova kao referencu na slikaričin svijet. Takvi mali zapisi imaju ulogu dnevnika koji govore o autoričinim promišljanjima i trenutačnim zapažanjima. Istu ulogu imaju i portreti ili prikazi ljudskih figura, zatim otisnuti uzorci brojeva ili geometrijskih likova poput krugova i kvadrata, na koje također često primjenjuje postupak multipliciranja. Mogu poslužiti i kao poveznica u razvijanju teme na nekom poliptihu, poput primjera s crvenim kvadratima.

Često koristi kolaž, i to osobito kada je riječ o starim crnobijelim fotografijama žena s početka 20. stoljeća, koje upotpunjuje komadićima čipke, dajući tako prizorima dozu ženstvenosti i poetičnosti. Na neki način razvila je vlastiti jedinstveni repertoar znakova i metafora. U ovom slučaju umjetnost je okrenuta komunikativnom djelovanju prema gledatelju i želji da nas izravno dodiruje i obraća se smislom znakova i kodova kojima se slikarica služi, ali isto tako ostavlja se cijeli niz mogućih asocijacija i načina iščitavanja.

Zaokružuje se misao o djelima Pauline Jazvić kao prostoru koji je ponajprije medij za mentalne, duhovne, osjećajne sadržaje, kojima nam slikarica šalje pozitivne poruke. Iako pripadnica mlađe likovne scene, svojim radom postavila je određene kriterije u umjetničkom stvaralaštvu, a ujedno ostala dosljedna svome prepoznatljivom rukopisu, odnosno samoj sebi.

Ivana Školnik