ON-LINE IZLOŽBA
JOSIP RAČIĆ, studeni 2008.

JOSIP RAČIĆ (Horvati pokraj Zagreba, 22. ožujka 1885. — Pariz, 19. lipnja 1908.)
hrvatski slikar

Učio je litografski zanat u Zagrebu, a 1904. godine otišao je u Beč pa u München, gdje upisuje crtačku školu u kojoj s Hermanom, Becičem i Kraljevićem čini zasebnu grupu nazvanu "Die kroatische Schule". Godine 1908. otišao je u Pariz i napravio seriju akvarela s motivima pariških mostova, avenija i parkova. Nađen je ustrijeljen u svojoj hotelskoj sobi.

Ubraja se među utemeljitelje hrvatske moderne. Tajanstvena smrt pobudila je zanimanje javnosti. Apsurdnost je tim veća što mu je, nakon položena prijemnoga ispita i upisa na Akademiju likovnih umjetnosti, odbijen zahtjev za stipendiju, a cijeli svoj umjetnički opus Račić je stvorio u teškim uvjetima, zapravo kao student. I tako mlad postao je velikanom hrvatske moderne. Posebna značajka njegova slikarstva je posvjetljivanje tamnih prostranstava ljudske duševnosti.

RAČIĆ ili DJEČAŠTVO GENIJA

Josip Račić bio je i ostao najvećom zagonetkom hrvatske moderne umjetnosti. Gotovo da je to nepristojno izgovoriti kad se zna da su o njemu svjedočili Božo Lovrić, Josip Kosor, Vladimir Becić, Ljubo Babić, Miroslav Krleža, Slavko Batušić, Vladislav Kušan i toliki drugi - sve do Matka Peića, Miljenka Stančića i Josipa Vanište. No, odmah nam je reći da se tako sjajni opservatori i osjetljivi pisci poput potonje dvojice i ne bave Račićem i njegovim djelom kao povjesničari (hrvatske) umjetnosti: ne posvećuju se cjelini opusa, ne traže mu i ne ispituju kontekst, nego svoju pozornost upravljaju ovom ili onom segmentu, pojedinoj slici, slutnji, putnom (Pariz!) ili nekom drugom poticaju. Snimci su detalja izoštreni, gdjekad lucidni; napose u Vanište, koji Račiću odaje tihu - a tako rječitu - počast riječju, tonom i crtom prevodeći u srebrenkasti trag olovke Račićevu figuru “lijepe gospođice” - kako će je sâm opisati u jednom pismu - što je, u našoj literaturi, ostala zabilježena kao Gospođa s modrim šeširom, Gospođa u sivom, Dama u sivom, Gospođica s modrim šeširom, Djevojka u bijelom, Gospođica u sivom, Djevojka u kariranom kostimu, Žena s kariranom suknjom i tko zna kako još, svjedočeći kako u Hrvata nema konsenzusa ni o čemu, pa ni o bojama.

U svim važnijim tekstovima o Račiću osjeća se, kao bitna, snažna romantičarska intonacija na crti siromaštva, nesporazuma s društvom, životnih nedaća, prerane smrti, prekinutog djela - upravo onako kako je to kodificirala literatura i glazba XIX. stoljeća: Scenes de la vie de boheme Henryja Murgera i La boheme Giacoma Puccinija. Kroz tu nam se spoznaju otkriva da je ponajznatnijim našim piscima o Račiću i njegovoj umjetnosti bilo barem toliko stalo do naznačavanja legendarnih dimenzija “slučaja Račić” i njegova uklapanja u čvrstu, odavno postojeću mitsku shemu - koliko im je bilo i do stvarnoga Račića.

Učini li se nekome, da ovdje kazujemo da su isti ljudi, u istim tekstovima, htjeli i stereotipnog i realnog Račića, nećemo oponirati, nego ćemo, pojašnjavajući, izreći tek to da su i mitizacija glavnoga lika i realističnost njegova orisa bile - doduše: proturječne - no podjenako realne težnje pisaca Račićeva doba. Mitizirati neke sadržaje prema provjerenoj shemi (kako bi romaneskna konstrukcija uzmogla ideološki funkcionirati) bijaše legitimno - dakle i realno - nastojanje u krugovima ideologa romantizma, simbolizma i Art Nouveaua. Realističko oslikavanje, bilježenje i portretiranje bila je već udomaćena tehnika - i metoda - u umjetnosti realista (verista) i naturalista. Ne možemo zanemariti ni karakteristične “mikseve” romantizma i realizma, kakve su spravljali ne samo pisci s hrvatske periferije kao Ante Kovačić, nego i vodeći prozaici epohe: kao Emile Zola u romanu Djelo (s intencijom da se u liku Claudea Lantiera prepozna Paul Cézanne). Bilo je, dakako, i prethodnika (kao što pokazuje Balzacovo Nepoznato remek-djelo). Trebalo je, dakle, biti pragmatičan: nekoga se - interpretacijom - moglo ukorijeniti u artističku hijerarhiju (nomenklaturu) na ovaj i na onaj način. Samo što mitologemi počivaju na cijelom nizu “poravnavanja”, prilagodbi, svođenja individualnih predložaka na zajednički nazivnik, adaptacijâ pa mitologizirane predočbe prestaju funkcionirati kao realnosne slike i pretvaraju se u tipove, uzorke, modele i simulacije prilikâ.

U stoljeću populizma i demokracije kao društvenog ideala - potkraj kojega je stoljeća Račić i bio rođen - bili su, također, rođeni i svi najveći pronositelji mita o Račiću: Lovrić, Kosor, Becić, Babić i Krleža. U to se doba likovnim, književnim i glazbenim umjetnicima-proleterima odavala počast kao borcima palim u borbi za socijalnu pravdu i artističke ideale. U skladu s novim društveno-političkim poimanjem - a u godinama bujanja sufražetskih i feminističkih pokreta - takav će (mitski) junak postati - nedokučiv, darovit i nezbrinut - miljenik inteligentnih i sućutnih žena pa se i na taj način rehabilitira ženstvo kao senzibilniji dio društvenoga krajolika i afirmira novi stereotip Tješiteljice i Pomoćnice. Europska umjetnost, od romantizma pa do dekadencije Art Nouveaua, vrvi takvim likovima, a kroz scenarije borbe i uspona neshvaćenog, a nadahnutog Umjetnika - kojiput i Genija - hvali se i uzvisuje žensko srce i ženska intuicija. Često je taj lik zemaljskog anđela bio modeliran od materijala s društvenog dna, kao i lik Slikara e da bi kontrast između podrijetla i statusa tih likova-tipova i intuiranoga Dobra bio što dramatičniji, a samim tim i što uočljiviji.

I prvi naši pisci o Račiću - izvjestitelji, dramatičari, slikari kritičari - slijede taj model. Spominju se, s više ili manje jasnim aluzijama plemenite i blagonaklone žene: kćerka vlasnika jednog vegetarijanskog restorana, jedna djevojka iz bankarske obitelji, dobrohotna Zagrepčanka, koja mu pomaže u Parizu i, kao (zakašnjela) glasnica Dobre budućnosti, njezina bogata prijateljica što mu je trebala postati zaštitnicom... Sve mu pomažu ili nastoje pomoći - uz suglasnost ili protimbu svojih bližnjih - stavljajući mu na raspolaganje svoje tijelo (kao modeli), svoje dobro srce (kao paziteljice), svoje bogatstvo (kao mecenatkinje). (Brat jedne od njih upućivao je Račiću takve prijetnje, da je čak i Becić, Račiću najbliži drug, dvojio nije li on u Pariz, zapravo, pobjegao. Ali to je već priča o Nasilniku, kojemu ni srodstvo s plemenitom sestrom nije moglo pomoći. Da je, kojim slučajem, bila riječ o liku iz opere zvao bi se Sparafucile.)
Sve su to i zbiljske i mitizirane žene Račićeva života. Ali onu Odsutnu, koja je, rekao bih, najdublje utjecala na njegovu psihu, koja je oblikovala njegovu zatvorenost, koja je svojim nestankom ostavila duboku prazninu i usadila u nj osjećaj nezalječive osamljenosti, prerano umrlu majku - jedva da itko i spominje. S obzirom na tu činjenicu teško je i povjerovati da svi ti, inače obrazovani, naši pisci poligloti, nagnuti, da tako kažem, na njemačku stranu, žive u Freudovo doba, gluhi za tako dojmljiv detalj iz slikareva djetinjstva.

Bolest je - kobna kao tuberkuloza, mračna kao sifilis - još jedan mitski element dramskoga pogona romantizma. Ta je pokora sirotinje, pauperiziranog građanstva i nadobudnih artista iskala danak u krvi. I te, životno otegotne okolnosti te njihov zaključni zbroj - prerano osporena vitalnost, prerano prekinuto Djelo, neopoziva smrt - čine tragiromantičnu auru oko glave literarnoga junaka. Tako se priča, sve do završnog čina kad Smrt preuzima ono što Život nije znao zadržati, odvija prema naracijskome stereotipu, uz snažno naglašavanje Bijede, Usuda, Žene i Smrti. Silna prevaga literarnih elemenata, konvencionalnih modelâ i shemâ raspoznaje se čak i u Krleže. Njegov esej o slikaru, napisan 1928. i otad pretiskivan u više navrata, već i naslovno apostrofira usudno Crno.

(odlomak iz studije, izvor Adris)