ON-LINE IZLOŽBA
SLAVA RAŠKAJ, listopad 2008.

SLAVA RAŠKAJ (Ozalj, 2. siječnja 1877 — Stenjevac, Zagreb, 29. ožujka 1906)
slikarica

Njeni akvareli predstavljaju najviši domet hrvatskog akvarelnog slikarstva krajem 19. i početkom 20. stoljeća. Od rođenja gluhonijema, osnovnu i srednju školu završila je u Zavodu za gluhonijemu djecu u Beču. U slikanje ju je povremeno upućivao Bela Čikoš – Sesija, no u biti je bila samouka. Od svih naših slikara koji su se prije nje bavili akvarelom, imala je najviše osjećaja za omjer pigmenta i vode u akvarelnom postupku. Stoga njezin akvarel, fluidan i lak, predstavlja upravo primjer idealnog akvarela, a jednako su lepršavo uvjerljivi i njezini pasteli.

U umjetničkom stvaralaštvu Slave Raškaj mogu se uočiti dvije faze. U prvoj – crtež i boja izraz su čiste opservacije – kristalno jasan doživljaj ljepote prirode. U drugoj slikarskoj fazi, Slavini radovi su najprije izraz impresije, i u tom raspoloženju nastaju njezina najbolja djela – akvareli "Kruške", "Suncokreti", "Potočnice", s transparentnom pozadinom. Opet se vraća motivima u prirodi. Tada nastaje jedan cijeli ciklus pod nazivom "Lopoči" najpoznatiji Slavini radovi pod dojmom slikovitog jezera u zagrebačkom botaničkom vrtu. Nedugo prije duševnog poremećaja, Slava je naslikala i svoj poznati "Autoportret", a nakon toga njezini radovi postaju sve više izraz ekspresije, mješavina vizualnog i fantastičnog, da bi napokon u samoj duševoj bolesti 1902. počela slikati potpuno halucinantno.

Godine 1898. sudjelovala je na izložbi Društva hrvatskih umjetnika u Zagrebu, a pod kraj 1899. i početkom 1900. izlagala je u Petrogradu, te 1902. u Zagrebu na izložbi Društva umjetnosti. Umrla je u bolnici u Stenjevcu i pokopana na bolničkom groblju koje je u međuvremenu zapušteno, pa je grob nesretne gluhonijeme slikarice preseljen kraj crkve Sv. Vida u Ozlju.

Iz hrvatske kulturne baštine:
Akvarelistica Slava Raškaj (1877—1906)

Godina 2003. proglašena je u Bruxellesu Europskom godinom osoba s tjelesnim smetnjama i oštećenjima. Po normama Europske unije one imaju ista prava poput ostalih europskih građana, ali često zbog svojih oštećenja nisu u stanju ta prava i ostvariti. Evo nam prilike da se sjetimo hrvatske slikarice Slave Raškaj koja je rođena gluhonijema, a čiji su akvareli nezaobilazna ostavština hrvatske kulturne baštine.

Slava Raškaj rođena je 1877. u Ozlju u obitelji Vjekoslava i Olge Raškaj. Od rođenja gluhonijemoj i zbog toga vrlo povučenoj, vizualno izražavanje bilo je jedinim načinom izražavanja djevojčina emotivnog života. Socijalno usamljena, od malih nogu je mnogo boravila u prirodi gdje je crtala i slikala. Savršeni crteži cvijeća risani olovkama u boji nastali su već u bečkom Zavodu za gluhonijemu djecu, gdje je boravila od svoje sedme do petnaeste godine.

Njenu nadarenost prvi je otkrio ozaljski učitelj Ivan Muha-Otoić koji je došao u Zagreb na mjesto ravnatelja Zavoda za odgoj djece oštećena sluha i govora. On ju je odveo tada poznatom slikaru Beli Čikoš-Sesiji kod kojeg je od 1896. polazila slikarski tečaj. Čikošev utjecaj koji se odražavao u izboru tamnih boja uspjela je vrlo brzo otkloniti. Neobičnom senzibilnošću i strukturom duha svoje doživljaje ostvarila je prvenstveno u akvarelu koji postaje i ostaje njeno glavno izražajno sredstvo. U njemu je naslikala niz svježih i intimno lirskih pejzaža, portreta i interijera koji je svrstavaju u prvi red hrvatskih akvarelista. " Njezin akvarel predstavlja upravo pojam idealnog akvarela ", napisao je Matko Peić u monografiji o umjetnici. Prvi put je izlagala 1899. u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu, a već 1900. u St. Petersburgu i Moskvi. Iste godine četiri njena akvarela bila su postavljena u hrvatskoj sobi na Svjetskoj izložbi u Parizu.

Slavu Raškaj zovu i Ofelijom hrvatskog slikarstva, ne samo zbog neobične i posebne ljepote tonova i jedinstva doživljaja izraženih u njenim akvarelima, nego i zbog tragične kao i romantične sudbine mlade žene. Bila je nesreteno zaljubljena u svog učitelja, što se odrazilo u portretu Bele koji je naslikala; rodna kuća u Ozlju joj je srušena; preko četrdeset njezinih djela se zagubilo; njezina pisma izgorjela su u sestrinoj kući u Budimpešti. Zbog teškog depresivnog stanja, koje se vidi u izboru motiva kao što su napušteni mlinovi i ruševine, smještena je 1902. u umobolnicu gdje je 1906. u dobi od samo dvadeset devet godina umrla. U nastojanju da se nezaobilazna imena otrgnu zaboravu te da im se povremeno dostojno zahvalimo, danas u Hrvatskoj mnoge institucije nose ime Slave Raškaj; Hrvatska pošta izdala je marku s njezinim likom, a Hrvatska narodna banka joj je posvetila srebrnu kovanicu od 200 kuna.

Iris Smokvina