MILJENKO STANČIĆ (1926–1977.)

MILJENKO STANČIĆ
Akademski slikar ( Varaždin, 1. ožujka 1926. — Zagreb 13. svibnja 1977.)

Prve pouke iz slikarstva dobio je u Varaždinu od profesora Ladislava Kralja Međimurca. Diplomirao je slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1949. godine. Završio je specijalni tečaj za grafiku kod Tomislava Krizmana 1952. Predavao je slikarstvo na Akademiji u Zagrebu od 1961–77. Bio je član grupe "PETORICE" (Ljubo Ivančić, Ivan Kožarić, Valerije Michieli, Miljenko Stančić, Josip Vaništa). Prvu značajniju samostalnu izložbu imao je u Zagrebu 1952. godine u Muzeju za umjetnost i obrt zajedmno s Josipom Vaništom, te ga od tada jedan dio likovne kritike smatra začetnikom nadrealističkog slikarstva u Hrvatskoj. Od 1953. godine izlaže na brojnim međunarodnim izložbama. 

Miljenko Stančić,  Gosti,1954., ulje na platnu,  69×88 cm

( privatna zbirka, Beograd )

Na studijskom boravku u Francuskoj bio je 1955. godine. Godine 1959. dobio je Nagradu grada Zagreba za sliku „Djevojka i skitnica“. Iste godine napravio je scenografiju za predstavu Miroslava Krleže „U agoniji“ za Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu. U Parizu  je 1959. godine imao vrlo zapaženu izložbu u Galeriji Lambert. Od 1960. počinje izlagati s belgijskom grupom „Fantasmagie“.  Mnogi su njegovo djelo svrstavali i uz magični realizam, metafizičko, fantastično ili fantazmagorično slikarstvo. 

Miljenko Stančić,  Venera s potkrovlja,  1962., ulje na platnu,  65×81  cm

( privatna zbirka, Zagreb )

Pod njegovom rukom nastaju brojna djela snažnog autobiografskog i psihološkog naboja (Sv. Florijan , 1955., Mrtvo dijete, 1954., Ljubavnici, 1960., Promenada, 1962., Svitanje, 1964., Čekaonica,1964., Franck (Strausov dučan), 1968., Nad starim gradom 1970.). Bio je ilustrator u časopisima "Staklo-Straža", "Vjesnik", "Naprijed", "Narodni list", "VUS“, "Kerempuh, "Republika".  Kao scenograf radio je na predstavama M. Krleže i M. Matkovića te F. Hadžića. Samostalno je izlagao u Zgrebu (1952., 1955., 1956.,1961.,1964.,1975.), Beogradu (1954., 1964., 1966., 1976.), Rijeci (1959.), Varaždinu (1959.,1961., 1975.), Parizu (1959., 1969.), Ljubljani (1960.), Bruxellesu (1962., 1967.), Splitu (1967., 2010.), Vinkovcima (1968.) i Vukovaru (1968.). U Zagrebu je imao retrospektivnu izložbu 1970./71. Posthumne izložbe imao je u Zagrebu 1981., Valjevu 1986., Varaždinu 1996. i 2005. godine.

Miljenko Stančić,  Interieur,  1959., ulje na platnu,  60×81  cm

( privatna zbirka, Varaždin )

Miljenko Stančić o sebi

Mene doista obuzimlje povremena nostalgija za izgubljenim vremenom i mjestom djetinjstva, bolje reći blaženstvom dječjeg neznanja ... Ne čini li se i vama da su moji predjeli Varaždina već od samog početka zapravo bili predjeli izgubljene duše?

Vjerovatno još uvijek neko neodređeno nastojanje može ispuniti jedan ljudski vijek. Ne mora ali može. Možda takvo trajanje sve teže traje, ali je s druge strane sigurno da se danas mogu pronaći crte trajnog u sve heterogenijim opusima. Za opravdanje čemu pitati? Zaista, zašto?

Izvodi iz kritika

"Priznat kao uzoran, prvorazredan, on je ubrzo bio unaprijeđen u 'klasika', što je njegovu slikarstvu dalo značaj starinske rabote." (V. Maleković, Vjesnik, Zagreb, 16.01.1971.)

"... Stančić je djelovao kao klasik koji se lakoćom kreće po claire-obscureu naših malograđanskih vermeerovskih interijera." (K. Hegedušić, Naprijed, Zagreb, 12.12.1952.)

Miljenko Stančić,  Telegram,  1966., ulje na platnu,  65×81  cm

( privatna zbirka, Beograd )

"... on je iznad svega slikar Varaždina (...) Staromodna, tugaljiva, da, više od toga plačljiva težnja za zavičajnim zvonicima trajno je vrelo njegovih najsretnijih kampanilizama." (M. Krleža, Miljenko Stančić, Zagreb, 1964.)

"Analizu svog djetinjstva, njegovih znakova i simbola predaje se Miljenko Stančić, hrvatski slikar (...) To je onaj isti mali Miljenko koji spava na podignutoj željezničkoj brklji, što se spušta kad bude najavljen vlak ... Tu nam se nameće jedna Aragonova vizija: "Kao krik slijepa djeteta na slijepom kolosjeku". Previše literature! Ima li tu još slikarstva? Da, i to najboljega." (F. MEgret, Le Figaro littEraire, Paris, 22.12.1969.)