ON-LINE IZLOŽBA
MILJENKO STANČIĆ, studeni 2009.

Miljenko Stančić o sebi

Mene doista obuzimlje povremena nostalgija za izgubljenim vremenom i mjestom djetinjstva, bolje reći blaženstvom dječjeg neznanja ... Ne čini li se i vama da su moji predjeli Varaždina već od samog početka zapravo bili predjeli izgubljene duše?

Vjerovatno još uvijek neko neodređeno nastojanje može ispuniti jedan ljudski vijek. Ne mora ali može. Možda takvo trajanje sve teže traje, ali je s druge strane sigurno da se danas mogu pronaći crte trajnog u sve heterogenijim opusima. Za opravdanje čemu pitati? Zaista, zašto?

Izvodi iz kritika

"Priznat kao uzoran, prvorazredan, on je ubrzo bio unaprijeđen u 'klasika', što je njegovu slikarstvu dalo značaj starinske rabote." (V. Maleković, Vjesnik, Zagreb, 16.01.1971.)

"... Stančić je djelovao kao klasik koji se lakoćom kreće po claire-obscureu naših malograđanskih vermeerovskih interijera." (K. Hegedušić, Naprijed, Zagreb, 12.12.1952.)

"... on je iznad svega slikar Varaždina (...) Staromodna, tugaljiva, da, više od toga plačljiva težnja za zavičajnim zvonicima trajno je vrelo njegovih najsretnijih kampanilizama." (M. Krleža, Miljenko Stančić, Zagreb, 1964.)

"Analizu svog djetinjstva, njegovih znakova i simbola predaje se Miljenko Stančić, hrvatski slikar (...) To je onaj isti mali Miljenko koji spava na podignutoj željezničkoj brklji, što se spušta kad bude najavljen vlak ... Tu nam se nameće jedna Aragonova vizija: "Kao krik slijepa djeteta na slijepom kolosjeku". Previše literature! Ima li tu još slikarstva? Da, i to najboljega." (F. MEgret, Le Figaro littEraire, Paris, 22.12.1969.)