VOJO STANIĆ ( 1924.)

Vojo Stanić pripada stvarateljima čije se djelo veže za određene toponime (najčešće zavičajne), sposobnih da u lokalnom prepoznaju univerzalno. Osećanje pripadnosti, uzajamne upućenosti i potrebe za stalnim obnavljanjem veze sa malim primorskim gradom kod njega se razvilo u ljepotu i dijeljenje zajedničkog života i sudbine. Stanićevo, gotovo nepresušno inspirativno, ishodište leži u mediteranskoj atmosferi Herceg Novog, grada njegove mladosti i zrelog doba. Cijena ove vjernosti je život van velikog umetničkog centra; ali, ona je u ovom slučaju iskorištena kao prilika za potpunu posvećenost vlastitim idejama, što sebi mogu priuštiti, bez ozbiljnijih posljedica, samo pravi kosmopoliti. U svakom slučaju, vezivanjem za ovo podneblje Stanić je izgradio poetiku vlastitog djela ne mareći pretjerano za duh umjetničkih ideja vremena, ubrzane povijesne procese, i sam uvjeren da je „na neki način suvremena umjetnost ista kao i prošla samo je izražena na način koji je u modi”. Vjerojatno u ovom Stanićevom uvjerenju, koje je integrirano u njegovo djelo, treba tražiti korjene oduševljenja brojgelovsko-bošovskim fantazmagorijama, a u natjecanju sa beskonačnim odjekom borhesovsko-felinijevskih parabola. Naime, u stvaralačkim lagumima spomenutih ličnosti on je osjetio srodnost s vlastitim viđenjem svijeta i sadržajnim odrednicama svog vedrog svemira i njegove pustoši u kojoj ništa nije nemoguće. Ova svojevrsna kronika o ljudima i događajima, poput fragmenta priče o zagonetci postojanja, narasla je do neobične mitologije mediteranskog podneblja u kojoj se prepliću elementi realnog i nadrealnog, paradoksa i crnohumornog, iskošene veselosti i opsesivnosti, inverznog i analognog, vedre rugalice i sjetnog dijaloga, suvremenog i povijesnog, lokalnog i općeg. Stanić priča vedrinom čovjeka koji uživa dok radi, a ovo kazivanje iščitavamo s pozornice sačinjene od kulisa prepoznatljivog gradskog ambijenta — arhitekture, mora, brodova, planina i aktera u kostimima suvremenika ili bez njih. Sentenca „Čovjekov lik je vrhunski motiv slikarstva i umjetnosti” ukazuje na Stanićev ideal. Njegovi protagonisti dovedeni su do apsurdnih situacija u kojima se smjenjuju trenuci ljubavi, usamljenosti, žudnje, zablude i radoznalosti. U simultanim vremenskim segmentima i pomicanjem kuta gledanja, on u jednom trenutku, kao metaforu o sporom otjecanju vremena, fokusira kratkotrajnu opuštenost i veselost da bismo, već u sljedećem, osjetili ledenu tišinu i sjetni mir. Ovakav postupak povukao je za sobom i unošenje mnoštva detalja koji povećavaju sceničnost prizora približavajući se granicama literarnog. U atmosferi određenih stanja njegova usamljena figura žudi za egzistencijalnim privilegijama, a na stanićevskom Parnasu ona se zabavlja u humorno-voajerskim situacijama, u razuzdanom svijetu gotovo djetinje mašte i ostavljenoj naivnosti kao zalogu. Da li namjerno?...Priča i dijalog koji se mogu iščitavati, ali i dogarđivati, najviše ističu dobrotu, a rajski vrtovi u kojima su sve želje ispunjene asociraju na kadrove scenarija, koji može biti i dobar sinopsis za drugu medijsku formu. Poetika Stanićevog djela odoljela je izazovima vremena, njegovim mjenama i izmima; razvijala se po jednostavnom, autentičnom i utvrđenom sustavu zasnovanom na logici vlastite unutrašnje nužnosti, a u njegovoj čvrstoj i homogenoj cjelini nije ostavljeno mjesta za velike nedoumice, stilske i estetske promjene. I radovi iz privatnih zbirki podvlače izdvojenost i usamljenost umjetničke pojave Voje Stanića.