Jože Tisnikar nije samo najvažniji slovenski
slikar, već i najznačajniji i najutjecajniji Slovenski umjetnik druge polovice
20. stoljeća. Stvorio je izvanredan opus slika, crteža i grafika koje svjedoče
o njegovoj individualnosti. Bio je to umjetnički fenomen, poseban, kako po
stilu interpretacije, tako i po tome što je njegov atelierski prostor bila
bolnica u Slovenj Gradcu. Atmosfera bolnice je potpuno preplavila autorove
umjetničke radove, koje je dr. Tomaz Brejcu uokvirio u tzv. “Tamni modernizam”.
Svejedno je Tisnikara teško smjestiti u umjetničke povijesne ladice,
budući da je bio jedinstven umjetnik, neobičnog umjetničkog izraza koji u
svojoj jedinstvenosti nema usporedbu u domaćem i međunarodnom prostoru. Gledao
je smrti u oči i pao u ponor ljudske egzistencije, ostajući slikar života koji
mu je bio predodređen i izabrao ga, o čemu svjedoči uključivanje vlastitog lika
u mnoge scene.
Tisnikar je volio društvo mrtvih, a vrana mu je bila udomaćena pratilja i
prijatelj. Krokar ili vrana su mu također predstavljali važnu motivacijsku
polaznu točku. Bila je okružena scenama iz prosekture, bolničkim motivima s
grotesknim karnevalima, tjeskobnim scenama iz gostionica, alkoholnim obmanama i
pogrebnim povorkama. Osim vrana, također je prikazivao i druge životinje. Sve
je vidio kao bića, jednaka čovjeku, kao figurativne likove sa simboličnom i
metaforičnom porukom.
Iako je autor stvorio karakterističnu, ekspresivnu deformaciju svojih
figurativnih likova i predmetnog svijeta, njegovi su akteri prepoznatljivi,
ostvareni namjernim, discipliniranim, oblikovnim potezom i razumnom modulacijom
boja s mekim prolazima. Vrane su čak slikane s portretnim pristupom. Svaka od
njih ima svoj vanjski izgled, preuzima svoju ulogu, nastupa u vlastitoj poziciji
i otkriva unutarnja stanja i nijanse. Svojim izvrsnim osjećajem za boje, slikar
je došao do njihove svjetlucave crno-plave boje perja, koje je kad se svjetlo
blage svjetlosti pomaknulo, već bilo zelenkasto. Jaki kljun i naglašene oči još
su jedan ekspresivan naglasak njegovih izabranika. U polju slike postavljene su
veće ili manje grupe vrana, a postoji i jedno ili drugo sa mladim vranama.
Ptice stoje na svojim jakim nogama i zauzimaju položaj čovjeka. Gledaju
gledatelja, odlaze, dolaze, komuniciraju jedne s drugima. Za dramaturško
intenziviranje prizora, slikar se pobrinuo promišljenom kompozicijskom
konstrukcijom, izlažući individualni karakter i uzdižući ga do monumentalnosti.
Autor svoje figutivne izabranike, koji u višeslojnom i dubokom smislenom načinu
premašuju životinjske likove, prikazuje s vizualno jakim, izražajnim i iskustvenim
crtežom. Uz izvrsna tehnološka znanja, sam je miješao boje, tehnikom jajčane
tempere koju su stari majstori koristili sve do 15. stoljeća. Ovim bojama je
nedvojbenog pokazao atmosferu siromašnog života u djetinjstvu koje su pokazale
specifično i posebno atmosfersko stanje koje je odražavalo njegovu radnu
okolinu. Tamne i hladne boje i nezamjenjiva zelena boja oblikovale su njegovu
paletu. U njima su se igrale plemenite nijanse i tonske gradacije, uvijek
mirne, suzdržane, promišljene. Jetko, trpko svijetlo ponekad se pojavi u
kompoziciji njegovih radova.
Ekspresivni izraz, definiran egzistencijalističkom estetikom, oblikovao je
vizualni izgled njegovih djela i otvorio (u) suštinu slikanog. U slikama,
prekrivenim tipičnom “tisnikarjevskom” zelenom suknjom, sa tenom iz koje izvire
duh smrti, život i dalje pobjeđuje. Čini se da je slikar mrtvace s kojima se
svakodnevno susretao na platnu vratio u život.
Stvorio je most između svijeta živih i mrtvih,
o čemu svjedoče vrane koje nisu samo simbol nesreće i smrti, već i nositelji
poruka iz inozemstva. Ili mnogo više — ljudi koji žive svoj novi život
pretvoreni u ptice.
Iako je Tisnikar prikazivao prolaznost života, njegova djela su besmrtna. Ona
ostaju figurativno upečatljiva, čvrsta i jaka, tako vrlo posebna, vrlo
različita. Ona su autentična umjetnička tema prelaza života u smrt i smrt u
ponovno vječni umjetnički život.
Anamarija Stibilj Šajn
Univ. Sc. um. ZG. i likovni kritičar
