Krunoslav Međimorec - Galerija Remek-djela

_{Opus Krunoslava Međimorca nastaje u osamjenosti. Ne s razloga što on živi, već godinama, u jednoj skrovitoj stanciji na šumovitoj oprtljanskoj vioravni, već zato što sve do ovog trenutka nije imao glasnog nastupa. Tek kolajnu skupnih izložbi. I neke nepreuzetne prezencije izvan Hrvatske. A već su prve njegove slikarske izvedbe pokazivale znatnu izvornost i izražajnu cjelovitost. Mislim kod toga na njegove crteže; on se je u njima dotakao velikih uzora, na prvom mjestu Rembranta, ali je i krčio nove staze. U toj želji da bude svoj Međimorec je od ranih autoportreta i portreta krenuo prema razigranom predmetu: životinjama. Konjima. Živi i pokretljivi oni su pružali neizmjerne mogućnosti njegovu opažaju, ali i ruci: ona se uputila u smione i radosne avanture kista. Nastaju složene, razgibane čulne forme snažne geste. Zatim je došao (ili se, zapravo, ponovio?) ciklus s ljudskim figurama. One su bile više osvijetljene nego ocrtane. U njima je bilo manje stvarnog a više doživljenog i proojećanog pokreta. Svjedočile su o rađanju jednog strogo osobnog stila. U toj figuraciji bilo je zanimljivih inačica, zanatskih neobičnosti i sitnica koje su se osamostaljivale na platnu aludirajući na efekte apstrktnog prosedea. Životinje, ljudksa tijela i likovi te, posebice, krajolik koji ga okružuje zasigurno su umjetnika navodili na postupak prodorne analize i svjesnog prikazivanja predmeta, ali Međimorec se nikada nije prepustio isticanju reliteta stvari. On se u cjelovitosti posvetio naglašavanju slikarskog u slici. Grafičke i pikturalne biti viđenog. U njegovim istarskim pejzažima nalazimo najvjerodostojnije dokaze za takvu tvrdnju; iako slika »pred motivom«, nigdje traga uponašanju prirode ili neposrednom iskazivanju stvari. Od stvari Međimorcu važnije je stvaranje.Zbiljsko on pretvara u prividno, u izvanvremensko. Realno u irealno. Od Bivstvujućeg važnije mu je umjetnički opstojno. Recentni akvareli u tom smislu su upravo primjereni: doživljaj zbilje istarskog prostora Međimorec fermentira, alkemijom slikarskog procesa, u čisti kistovni zamišljaj, u jednu sasvim subjektivnu predodžbu. Od prirode, koju umjetnik pasionirano voli i poznaje, ostaje u djelima, ipak, kristalizacije temeljne njene strukture. Za slikara je priroda sve ono između primarne materije i čiste forme, rečeno Aristotelovim riječima. Otuda taj hod Međimorca rubom apstrakcije. Naklonost slici u kojoj forma sugerira promjenjivost stvari, kretanje i razvoj opažaja i doživljaja. Otuda i osobitost njegova slikarstva, različitost u odnosu na njegovu generaciju. Zaključiti nam je: Krunoslav Međimorec ima nešto od važnosti za umjetnika: personalitas. A ta osobnost nije izražena samo izborom mjesta življenja i njegovim bizarnim shvaćanjem društvenih relacija, već poglavito ostvarivanjem slikarskih vrednota koje se ovom kolekcijom neopozivo osvjedočavaju.}

KRUNOSLAV MEĐIMOREC (1945.)