Marija Ujević-Galetović rođena je 20. listopada 1933. godine u Zagrebu u kojemu je završila osnovno i srednjoškolsko obrazovanje. Godine 1953. upisuje se na zagrebačku Akademiju likovnih umjetnosti — Kiparski odsjek; diplomirala je 1958. U klasi profesora Frana Kršinića. Nakon studija usavršavala se na Central School of Art u Londonu; u nekoliko navrata boravila na studijskim putovanjima (Italija, Engleska, Francuska).

Na zagrebačkoj ALU radi od 1987., napredujući od docenta do statusa redovitog profesora 1995. Od 1998. redoviti je član HAZU čiji je član suradnik bila od 1990. godine.

Izlagačku aktivnost započela je 1960. te je od tada prezentirala svoje radove na brojnim samostalnim i skupnim nastupima. Istakla se je napose skulpturalnim ostvarenjima na otvorenom prostoru — gradskim ulicama i trgovima (spomenici Augustu Šenoi u Zagrebu, Miroslavu Krleži u Osijeku, Jakovu Gotovcu u Osoru, Frani Petriću u Cresu, Petru Krešimiru u Šibeniku, Ivanu Pavlu II. u Dubrovniku), u parkovima i dvorištima (skulpture Trkač na Savskom nasipu u Zagrebu, Žena-mačka uz galeriju Lauba, spomenik Jurju Križaniću na Kaptolu u Zagrebu) — te u sklopu arhitektonskih cjelina — u crkvama (patronu crkve Sv. Pavla u Zagrebu, skulptura Uzašašće u crkvi Sv. Nikole u Rijeci) i pasažima (spomenik Vlahi Paljetku).

Za svoj je spomenički rad primila mnoga priznanja te je dobitnica značajnih nacionalnih i međunarodnih nagrada među kojima se ističu: 1. nagrada na međunarodnom natječaju za spomenik Telekomunikacije u Ženevi 1965., 1. Nagrada na natječaju za spomenik Augustu Cesarcu u Zagrebu 1973., 1. nagrada za spomenik Jovanu Steriji Popoviću u Novom Sadu 1981., Izvedbena nagrada za spomenik Miroslavu Krleži na Zagrebačkome salonu 1982., Nagrada na Trijenalu hrvatskog kiparstva u Zagrebu 1986., Nagrada za spomenik Augustu Šenoi u Zagrebu 1987., Nagrada grada Zagreba 1989., Nagrada Zagrebačkog salona 1990.

Njezina se djela nalaze u zbirkama zagrebačkih ustanova: Moderne galerije, Muzeja suvremene umjetnosti, Laube; također u privatnim kolekcijama Alfreda Brogyanyija u Beču, Nede Young u New Yorku. Kao dio recentne i aktualne produkcije Marije Ujević-Galetović očekuje se skoro postavljanje spomenika Jurju Križaniću u Moskvi te realizacija brončanih vratnica na katedrali u Požegi.

Zavodljive zamisli i otkrivajući uvidi

Unatoč raširene dominacije relativiziranja umjetničkih vrijednosti pod štitom institucionalne teorije umjetnosti, potpomognute nekritičkom (da bude sasvim jasno: i nesamokritičkom s autorske pozicije) prezentacijom svega i svačega, postoje pojedinci — pomalo nalik usamljenim borcima ili posljednjem mohikancu — koji ne pristaju na takvo postupanje. Njima je pročišćavanje oblika, traženje najboljeg izraza, odbacivanje onoga što ne udovoljava usvojenim i samoizgrađenim standardima, dio stvaralačkog habitusa bez kojega je nezamisliv njihov rad. Jedan od najizrazitijih primjera tako visoko podignuta praga u hrvatskoj umjetnosti predstavlja djelo Marije Ujević Galetović, kiparice koja je svojim ostvarenjima, ponajviše javnom plastikom i spomenicima, obilježila naše razdoblje na hrvatskim prostorima.

Čitavo autoričino djelo odlikuje artističko poznavanje materijala i tehničkih postupaka, neizostavna širina pogleda i usredotočenost na aktualni zadatak, temeljita erudicija i bistrina duha. S takvim osobinama i pretpostavkama jedini je mogući rezultat, moglo bi se olako zaključiti, neupitna originalnost. Vjerojatno i jest tako, no uvijek je, kada je riječ o kreativnosti, nužan još neki osobiti, jedinstveni sastojak…

Iskazana neupitna Ujevićkina originalnost prisutna je i kada uočavamo zanimljive reference prema povijesnim primjerima umjetničkih djela. Zar stilizacija izduženoga vrata koji neosjetno prelazi u tijelo u skulpturi Kozo jedna nije potencirani odjek, dakle naglašenija verzija manirističkih pretjerivanja poput one koju pamtimo na slavnoj Parmigianinovoj Djevici duga vrata (ali i čitavoga tijela) iz 1530? Zar Pobjegla iz Raja ne ukazuje još izravnije na svoje prethodnice. Ne samo na Picassove Žene koje trče na plaži (1922.), nego i dublje u prošlost gdje nas dočekuju brojni, pogotovo u baroku, prikazi Daphne u bijegu (napose Tiepolova ili Cornelisa de Vosa), ali i sve do prizora na drevnim grčkim vazama; taj snažni zamah udova u pokretu, zavijorena kosa, elementi su iste obiteljske geneze. Kada to osvijestimo, moramo još više cijeniti moć i sposobnost kiparice da nakon svih tih prikaza ostvari tako jezgrovit i snažan, ujedno veoma duhovit prikaz. Sam naslov urnebesan je; naša trkačica ne bježi pred ostrašćenim Apolonom ili kakvom drugom uobičajenom strašnom nevoljom; ona je pobjegla iz Raja! Zašto iz Raja? Obično zamišljamo da taj idealizirani prostor mira i spokoja ipak nije mučilište. Unatoč tome, mora da je pobjegla od dosade; što bi je drugo moglo na to nagnati. Eva prognana iz Raja (zajedno s Adamom, dakako) u pravilu je potištena, uplakana i pritom ne trči, prije posrće pod teretom očaja. Za razliku od Daphne i njene neizbježne metamorfoze te pred iskušenjem poklekle Eve, nezaustavljiva se, raspojasana Marijina bjegunica nije predala, njena pobuna protiv usuda — barem za sada, dok traje - uspješna je.

I statični je kiparičin Mornar ponajprije nositelj svojih osobitih atributa; grube snage, prostodušnosti, zadriglosti. Nabrekli vrat koji stapa glavu i tijelo te jedva naznačeno zadiranje u površinu tijela majstorskoj je ruci dovoljno da naznači tipičnu za mornare potkošulju s naramenicama, odnosno vanjsku fizičku osobinu koja precizno odražava unutarnju narav.

Zamijetimo kako je na svakome od navedena tri rada ponešto izostavljeno — udovi na kozi, udovi (zamjenjuju ih grudi) i glava na bjegunici, usta na mornaru — pa ipak, njihov je specifičan karakter pojačan, nipošto oslabljen. Duhovitost zamisli, njena izražajnost dobili su time na intenzitetu, kao da je sama psihologija forme iskazala svoju pronicljivost.

Međutim, nasuprot dojma lakoće izvedbe, valja nam zamijetiti strogost i ozbiljnost u postupku oblikovanja. Naime, u sekvencijalnom nizu kretnji i položaja koje zauzima određeno tijelo, pojedini su među njima u većoj mjeri karakteristični, više otkrivaju i govore od drugih. Premda slijede neposredno jedan za drugim, ti položaji se izdvajanjem fiksiraju, zadobivaju vanvremensku protežnost. Marija Ujević je pozorni lovac takvih položaja (ostale odbacuje), također i pogleda koji ih ponajbolje otkrivaju (a fotografski objektivi hvataju i fiksiraju). I zato nam ne preostaje nego ustvrditi: klasičnim primjerima govora tijela priključila je autorica svoje radove, obogaćujući vokabular osobitim izražajnim potencijalima. Bez obzira kakvu narav nastoji iskazati, u rasponu od suzdržanosti do eskalacije pokreta. U nekim je figurama dostojanstvo izraženije, u drugima ranjivost, u trećima duhovitost, komičnost dapače. Unutar takve karakterne i sadržajne fleksibilnosti, konstanta je tek izraz sam, ono što nazivamo poetikom; individualnim, precizno razrađenim rukopisom. Marija Ujević oblikuje zatvorene, jasne obrise volumena glatkih površina; zato njena napeta, energizirana skulpturalna masa uvijek djeluje vrlo sugestivno.

U recentnim je godinama Marija Ujević Galetović na velika vrata unijela slikarstvo u svoj rad te ujedno na domaću likovnu scenu, pozornost je zasigurno bila osigurana njenom reputacijom, a svojstveni joj, sasvim osebujni izraz opravdao zanimanje javnosti. Odrješitim kadriranjem — u kojemu prevladavaju kvadratni i bliski im formati čime je također naglašena artificijelnost pogleda — uprizoruje scene poput kazališnih kulisa. Ako treba prikazati namreškano more s izmaglicom ili neveru, onda će profinjenom gradacijom nijansi odabranih boja uz tanku čipku valova, odnosno crnilom nagomilanih oblaka predočiti upravo to. Ne na način koji bi težio mimetičkoj vjernosti, nego preciznoj simboličkoj deskripciji. Pritom je prostor kombinacija oblikovne plošnosti uz selektivnu primjenu postupaka koje bismo mogli opisati kao atmosfersku (tonovi lagano blijede u dubini) te pravilnu, geometrijsku perspektivu (prikaz stabala koja se smanjuju u pozadinskim planovima to nedvojbeno pokazuje).

Neodoljiva je ta teatarska dobrodošlica umjetničinih ilustrativnih, više crtačkih nego slikarskih slika. One posjeduju zagonetnost, ponekad dirljivu jednostavnost (Đoni je izložen studeni kao i našem pogledu, ali zadržava svoje ljudsko dostojanstvo), otvorenu zapitanost pred kompleksnošću neprestano očuđujućeg života. Hodom u novo Marije Ujević Galetović proširuje svoje impozantno djelo koje potvrđuje kako figurativna umjetnost i dalje može (a uvijek će i moći) reći više o zbilji, o percepciji, nego mehanički, kako god savršeni objektiv ili puko oko koje gleda, a ne uviđa.

Nikola Albaneže