 |
MARINA STOPONJA
Rođena 1959 godine u Zagrebu. Diplomirala na Akademiji likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu, smjer kiparstvo 1999 godine. Upisala specijalistički doktorski studij kiparstva na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 2008. godine. Član Hrvatskog društva likovnih umjetnika od 1999. godine. Član Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika od 2001. godine.
JAHAČICA BEZ GAČICA, 2011. , mramor + drvo, 50×50×40 cm (izlagana u galeriji Zvonimir, 2011)
Izlaže od 1992. godine Organizirala desetak samostalnih izložbi u zemlji i inozemstvu. Sudjelovala na tridesetak skupnih žiriranih izložbi u Hrvatskoj, Sloveniji, Austriji,Italiji, Francuskoj, Nizozemskoj i Korei. Sudjelovala na desetak međunarodnih kiparskih simpozija i Hrvatskoj i inozemstvu. Autorica je desetak javnih spomenika i skulptura u javnim prostorima u zemlji i inozemstvu. 2002. godine zajedno sa talijanskim kustosom Alessandrom Sibilia odabire dvadesetak hrvatskih suvremenih kipara i organizira izložbu u sklopu „Fiera contemporanea“ u Forliu u Italiji. Radovi joj se nalaze u nekoliko privatnih kolekcija. Za svoj rad dobila je nekoliko priznanja i nagrada, među kojima i posebnu rektorovu nagradu 1997. Paralelno sa kiparstvom bavi se i produkt dizajnom i dizajnom interijera. Potpisuje idejna rješenja desetak javnih i privatnih prostora. Živi i radi u Zagrebu i u svom ateljeu na Plešivici. Osnovni medij u kojem stvara je mramor.
 Cameo morto, kamen / mramor, 38×20×7 cm |
Umjetnost i tržište oduvijek su bili u vrlo problematičnom
odnosu. Dok se umjetnost pokušavala istrgnuti iz zagrljaja nevidljive ruke, ili
potpuno ignorirala njezino postojanje, taj se zagrljaj uvijek stezao oko njezinog
vrata poput ruku posesivnog ljubavnika. A kao da pati od Stockholmskog
sindroma, umjetnost nikada nije uspjela ostvariti potpunu samostalnost. Uvijek
su njome mahali i pokazivali ju kao odraz dobrog ukusa, trofejnu mladu koja je
trebala ukazati na duhovnu potenciju vlasnika.
Koliko god ozbiljno umjetnost promišlja ovaj brak, od
dubinskih psihoanaliza do ukazivanja na ekonomsku i interesnu podlogu istoga,
ona na određenom nivou, u određenoj sferi, ipak postaje proizvod koji dostiže
manje ili više vrtoglave cijene na tržištu. Živimo u vremenu koje dobro zna da
za svaku riječ negdje postoji
materijalna protuvrijednost. Da bi ju prodali, moramo joj stvoriti poželjan
imiđ, dobro ju upakirati i obaviti jednostavnim, no ciljanim riječima.

My mun, mramor, 36×27 cm
Svjesna ove pozicije, umjetnica Marina Stoponja ironijski
prilazi vlastitom djelovanju kiparice, skidajući s njega veo ozbiljnosti. Ne
odustajući ni od jednog aspekta svoga rada — od intimnosti — koju u ovom
slučaju simbolizira jastuk, do pozivanja na pojedine društvene fenomene — poput
opsjednutosti izgledom i dijetama, koje predstavlja jabuka, umjetnica ipak
ostvaruje odmak, umotavši svoj rad u celofan dobrog proizvoda koji nam želi
prodati. Suprotstavljanjem trivijalnosti oglašavanja i umjetnosti koja ne
zaboravlja na svoje polazišne pozicije, Marina Stoponja stvara svijet u kojemu
se isprepliću agresivna svjetla i zvukovi shopping centara i intimnost
umjetnosti. Je li umjetnost žrtva komercijalizacije? Bez obzira na svu
emancipaciju i naše želje, čini se da se ipak radi o interesnoj zajednici.
Marina Stoponja svojim radom pokazuje da po tom pitanju nema iluzija.
Josipa Bubaš
 Jedrno na komadiću mora, 2010., bronca, visina 23 cm
|
|