Nives Kavurić Kurtović - Galerija Remek-djela

Osjetljiva i dosjetljiva, sanjiva i ranjiva, zračna i mračna, slikarica Nives Kavurić-Kurtović oduvijek je (i zauvijek) provodila najtješnju povezanost življenja i slikanja, ostvarujući — i nehotice, ili usputno — najneposredniji oscilogram svojih najizravnijih emocija i doživljaja, najizravniji dnevnik svojih viđenja i slutnji, najuzbudljiviji album svojih trauma i frustracija. A sve to nije učinila pukim ogoljavanjem, frivolnim egzibicionizmom, prepuštanjem voajerizmu, nego autentičnom kreativnom sublimacijom u urođenom joj lirskom duhu i istančanom likovnom izrazu.
Na svojim velikim i malim slikama, na prostirkama i oslikanim daskama, na dugačkim roladama življenja i na minijatur-nim krokijima ostavila je duboke tragove i probudila iz nepostojanja brojne empatijski prizvane figure. U njezinu antropomorfnom univerzumu kovitlaju se obrisi tijela, prepleću udovi ruku i nogu, pomaljaju glave i obrazine s očima, ustima, nosevima, ušima, ali nijedna sugestija nije doslovna, nijedna aluzija deskrip-tivna, nijedna asocijacija banalno mimetična. Njezini ikonički znakovi žive od emotivnoga uloga, od energetskoga prijenosa, strastvene participacije, što se manifestira katkad silovitim prodorima crte i žarkim nanosima boja, katkad nježnim pletivom grafizama i blagim preljevima tonova, a katkad pak i gustom mrežom paralelnih i prekriženih linija, „začinjenom“ akcentima mrlja pa površini.

Ptica, 1990., ulje na platnu, 65×40 cm

Ako se i ne posluži svim priručnim sredstvima nego ograniči na govor tuša i olovke (kemijske ili grafitne) ipak joj neće ponestati ekspresivnosti. Štoviše, u uvjetima sasvim intimna bilježenja za vlastitu dušu, na skicoznim emanacijama u crtaćim blokovima, u pretežno crno-bijelim vodoravnim kadrovima na nevelikim listovima papira Nives Kavurić-Kurtović iskoristit će sve mogućnosti da se oglasi punim intenzitetom i iskaže širinu raspona introspektivnih (ali i socijalno relevantnih) uvida.
Treba, dakle, zahvaliti Branki Arh što je nagovorila Nives da objavi crteže iz radnih joj blokova, nastale protekle 2010. godine, te nam tako omogući uvid u slikaričin recentni opus i u samu metodu njezine motivske inicijacije i likovnog djelovanja. Istu Branku Arh treba pohvaliti i zbog nadahnutoga literarnog dijaloga s Nivesinim verbalnim i crtačkim emanacijama, a čestitati cije-loj ekipi iz riječkoga ogranka Društva povjesničara umjetnosti na inicijativi objavljivanja. Dakle, hvala kolegicama Jolandi Todorović (za uvodni tekst), Nataši Lah (za recenziju) i Jasni Rotim Malvić (za nakladništvo).
Dakako, najveću zahvalu i pažnju zaslužuje slikaričin udio, znak neravnodušne prisutnosti, trag živa sudjelovanja. Po tko zna koji put nas je Nives Kavurić-Kurtović uvjerila u izražajnu snagu svojih linearnih spletova, u motiviranost i logiku svojih defor-miranih figuralnih asocijacija, u organičku razmjenu crta i mrlja, sjenčenja i mrežišta. Reducirajući svoj crtački govor na bitno i pročistivši ga od svake moguće suvišnosti, slikarica je još jednom ostvarila maksimum uvjerljivosti, prinijela nam katarktični obrok — bretonovski kazano — „grčevite ljepote“.
S pravom napominje autorica proslova kako je Nives u ovoj fazi gotovo odustala od pratnje riječi i rečenica, od jezgrovitih formulacija u samu kadru slike ili crteža, koje nisu baš tumačile značenje rada, no svaka-ko su bile komplementarne grafičkom iskazu. Ipak, ponudila nam je barem sintagmu kojom je i samo izdanje naslovljeno Tko to govori zar zar!!!, a ta je upitno-usklična dosjetka indikativna i po zanimanju za govornu dimenziju i po udvajanju repnoga dijela. Još na tri druga mjesta slikarica se oglasila verbalnim znako-vima, nečim između naslova i komentara: Ja više, Nikada ništa i Dva panja. U sva tri slučaja naići ćemo na karakter binomičnosti, ako ne i dihotomije, raskoraka između dvaju naznačenih članova.

Mačka, 2009., serigrafija 3/190, 54×68 cm

S idejom dvojnosti ulazimo u hermeneutičko čitanje Nivesinih listova, jer u pretežnom broju radova motivsku okosnicu predstavlja susret dviju glava. Dapače, u velikoj većini slučajeva riječ je o sučeljavanju dviju figura: licem u lice gledaju se, mjere, spajaju se ili razdvajaju dvije osobnosti, naizgled uglavnom diferenciranih rodnih svojstava. To je susre-tanje ili sukobljavanje, ljubljenje ili odustajanje, a pravi predznak svakom pojedinačnom djelu daje odgovarajući ulog nježnosti ili oporosti. Zapravo, čini se da uvijek ima i nježne oporosti i opore nježnosti, tako da je mogući zajed-nički nazivnik ciklusa sućutnost u patnji.
Ikonografski bismo mnoge listove okrstili peripatijama ljubavi, a žanrovski bismo ih odredili kao tragigroteske. Time bismo se međutim samo približili motivskom ishodištu (denotira ga i pojava srca). Jer Nives Kavurić-Kurtović nije ilu-stratorica životnih epizoda nego protagonist egzistencijalnog svjedočenja, demijurg univerzuma protejskih svojstava. Dovoljno je prepustiti se zamahu njezinih ubodnih nanosa tuša, emotivno pratiti autoportretno iscrtane prste ruke, pa upasti u gusto tkivo njezinih ponornih, podsvjesnih viđenja, uroniti u neodgonetnjiva gnijezda mračne svjetlosti.
Novim glasanjem u javnosti iz samonametnute izolacije Nives Kavurić-Kurtović nipošto nije dala svoj obol idolima fori, niti ikakav ustupak mjerilima izvan svojih vlastitih. Potvrdila se kao autentična umjetnica, ona koja ustrajno traži nit iskonskih energija i slijedi mogućnosti najdubljih protega bića. Njoj nije više potrebna potvrda publike i kritike, ali nama je dobrodošla mogućnost novoga susreta s nadahnjujućim djelom, s opusom koji nudi i zahtijeva uzvrat.

Tonko Maroević