STAKLENE SKULPTURE PETRA HRANUELLIJA
Zvonko Maković

STAKLENE SKULPTURE PETRA HRANUELLIJA

Zvonko Maković

 

            Stotinjak skulptura u staklu manjega formata, koje Petar Hranuelli po prvi puta izlaže kao cjelinu na ovoj izložbi, nastalo je tijekom nepune posljednje dvije godine. Za razliku od uobičajenih skulptura koje su radili klasici ovoga umijeća, Hranuelli svoje radove izvodi na pomalo hibridan način. Izvodi ih kao da nije staklo materijal što ga oblikuje, nego kamen, štoviše mramor. Zaista, riječ je o identičnome postupku brušenja i glačanja do različitoga stupnja glatkoće i sjaja površine. Kipar uzima staklo koje je preostalo od talenja, komade koji su izlomljeni i nepravilnoga su oblika, različite prozirnosti, čak i boje. To je materijal namijenjen preradi, točnije recikliranju. Činjenica da su to mahom manji grumeni stakla, uvjet je i veličine skulptura, a donekle i njihova oblika. Prije nego što je počeo raditi u staklu ovaj se kipar potvrdio radeći skulpture u kamenu. Birao je najčešće kamen koji je pronalazio u neposrednoj blizini kako na rodnome Braču, tako još češće u Lici gdje ima atelje ili radi vani. U kamenu je stvorio prototipove svojih novih staklenih skulptura, birao je najčešće ženske figure naslovljavajući ih Venerama ili jednostavno aktovima, ponekad pobliže ističući njihove radnje kojima su zaokupljene. Vrlo često se stjecao dojam kako Hranuelli zahvaća u ikonografske zalihe ili sadržaje iz prošlosti, pa je figurama davao imena iz grčke mitologije ili umjetnosti kasnijih razdoblja u kojima se posezalo upravo u mitološke resurse. Ono što je upadalo u oči, to je da se ovdje ne radi o reprezentaciji vidljivoga svijeta, nego ponavljanju formula koje su se poznavale od ranije. Učestala, mahom ženska tijela nipošto nisu tijela konkretnih živih tijela koja bi kipar promatrao i predstavljao. Figure koje tu nalazimo potječu iz resursa bogatih referencijama, pa bi se stoga moglo govoriti da se radi o nadasve statičnoj, stereotipnoj, ponavljajućoj umjetnosti. Umjetnosti koja figurativni jezik uzima tek kao izliku, a zapravo varira slike različitih figura iz umjetnikove memorije. Jednostavnije rečeno to su prikazi prikaza, likovi likova.

            Brojne skulpture iz stakla usavršavaju do maksimuma  od ranije dobro apsolviranu formulu primjenjivanu  u djelima rađenih u kamenu. Izbor stakla umjesto kamena nudi nove izazove, otvara nove mogućnosti i tijekom rada, ali i u konačnici kada kip zauzme mjesto na postolju. Oblik grumena stakla već na neki način nudi konačan izgled kipa, njegov grubi obris, eventualno grebenaste istake  koji se brušenjem prifiliraju i daje im se željena glatkoća i sjaj. Izabrani materijal kvalitetom svojega sastava, točnije boje i prozirnosti nudi osobine koje kipar tijekom brušenja potencira, ili ih odstranjuje. Proces rada stoga je svojevrsni dijalog s materijalom, vrlo osjetljivim koji u konačnici može dovesti do neočekivanih rezultata.  Da bi izbjegao neželjeno i zadržao što veću kontrolu nad materijalom, kipar se oslanja na konvencije koje je usvojio od ranije, pa se njegovi kipovi doimaju vrlo sličnima, kao varijacije istih stereotipa, istih formula. „Istost“ tih figura prepoznaje se u naglašenim tjelesnim oblinama, a najčešći njihovi nazivi, poput Venera, Nimfa, Nevjesta, Kentaur, Anđeo... još više ističu kako ovdje zaista nije riječ o viđenju prirode i predstavljanju onoga što se vidi. Riječ je o ponavljanju, kopiranju i variranju formula koje se poznaju od ranije. Jednostavnije rečeno, Hranuellijeva naglašena figurativnost vrlo je dvojbena. Njegovi likovi nisu realni likovi koje on izdvaja iz prirode i transformira ih u područje umjetnosti. On uvijek polazi od nad-prirodnoga, od umjetnoga, od idealne formule kojoj tijekom rada daje tjelesnost i pretavara u skulpture istoga genetskog kôda.  Stoga i jesu svi ovi anđeli, nevjeste, kentauri i venere tako slični, jer je naglašen njihov odmak od prirode, baš kao i pripadnost istoj formuli.  Plavkasto-zelena boja stakla i njegova prozirnost još je jedan važan stimulans kojim se Hranuellijeve staklene skulpture udaljavaju od predmetnoga, od realnoga svijeta i pomiču u neki idealan, rekao bih sanjani prostor.

            Na ovim je djelima svaki detalj zaobljen, tu nema oštrih rubova i šiljatih istaka, a ulegnuća i ispupčeni dijelovi smjenjuju se u blagim prijelazima. Već svojom veličinom, baš kao i promatranjem, ove se figure nemeću ruci, u njima je naglašena taktilnost, upravo podatnost dodiru. Ta im osobina daje stanovitu erotičnost, potiče na milovanje. Dodaju li se tome česte erotske aluzije u nazivima, tada dolazi do preklapanja dojma koji se o njima stječe i izgleda samih figura. Petar Hranuelli ističe erotski naboj kao bitan sadržaj svojih skulptura i pronalazi različite usmjerivače koji gledatelja upućuju na to područje. Time se ovim radovima dodaje dimenzija više, ističe njihov zov u sferu maštarija. Kako su to odreda oblici manjih dimenzija oni se ponekad doimaju nalik igračkama, što baš i nije ispravno kategorizirati ih u to područje. Pišući o ovim skulpturama, mnogi su u njima vidjeli neku vrstu osuvremenjenih pretpovijesnih Venera, idola koji predstavljaju različita (ženska) božanstva. Zbog vrlo često naglašenih seksualnih atributa uspoređivalo ih se s idolima plodnosti, što je potpuno pogrešno. Hranuellijeva namjera nije da svojim figurama daje neke magijske  sadržaje, vrijednosti koje krajnje površnim pogledom nekoga mogu asocirati na figure iz pretpovijesti. Nazivajući svoje skulpture ponekad Venerama, on naziv poznatoga lika daje svojem djelu s dozom ironije, baš kao i onda kada prikazuje kentaura i anđele. Iako je u ovim djelima istaknuto ponavljanje, kopiranje jedne sretno pronađene formule, a ne referiranje na viđenu stvarnost i originalnost, nije tu nipošto riječ o praksi koju smo susretali, recimo, u slikara ikona ili majstora koji su izrađivali magijske predmete koji se koriste u ritualne svrhe. Ikonopisci su se klonili originalnosti, a inzistirajući na neprestanom ponavljanju idealnoga predloška svoja su djela uveli u idealan, upravo apstraktan prostor. Hranuellijeva pra-formula potpuno je drugačijeg podrijetla. Ona polazi o izmaštanoga tijela koje svojim atributima ističe fizičku prirodu, čak i onda kada kipovi prikazuju anđele. Njihova se fizičnost prepoznaje u poticanju na dodir, a ne samo na gledanje. Rekao sam kako su ovim skulpturama u staklu prethodile one izrađene u kamenu. U kamenu je kipar definirao svoju formulu, bolje reći oblikovni postupak, ali je osobinama novoga materijala sve to morao mijenjati. Brušenje i poliranje grumena stakla nipošto nije isto kao i brušenje i poliranje komada kamena. Vizualni  efekti koji nastaju iz obrade stakla nude prozirnost, sjaj, glatkoću... niz sadržaja koji utječu na estetsku kategoriju ovih djela, a upravo ta kategorija daje ovim radovima posebnost, pa i jedinstvenost u našoj suvremenoj kiparskoj produkciji.

STAKLENE SKULPTURE PETRA HRANUELLIJA
Muzej antičkog stakla u Zadru

vrijeme: 06.05–12.08. 2019

mjesto: Muzej antičkog stakla u Zadru, Poljana Zemaljskog odbora 1, 23000 Zadar, Hrvatska
kustos: Zvonko Maković 
foto : Nikša Lalin