|
Toni
Franović — Recentne slike
Recentne
slike, slikocrteži i crteži Tonija Franovića vezani su uz prirodu i mijene
godišnjih doba na vegetaciji, motivima koji su u recentnoj umjetnosti iz
područja tradicionalne štafelajne slike u velikoj mjeri transplantirani u medij
fotografije, umjetničkog ambijenta i land-art — a, dok se u slikarskom mediju
sramežljivo provlače kroz širu temu kontinentalnog i mediteranskog pejzaža. To
je, bez sumnje, posljedica teorijskog stava kako je u umjetnosti 20. i 21.
stoljeća pojam lijepoga u velikoj mjeri prognan iz slikarstva, pa se na motive
cvijeća i vegetacije gleda pomalo podozrivo, kao da se u ideološkom smislu radi
o svojevrsnoj slikarskoj malograđanštini, ili slikarstvu koje se tek želi
dopasti promatraču.
Slikarska
produkcija ove teze sve više demantira, jer se u slikarstvo na velika vrata
nezaustavljivo vraćaju hedonizam, boja, meditativnost i raskoš. U potrebi za
intimnijim prizorima prirode i mijena godišnjih doba, recentno slikarstvo toga
tipa u svojem „intimističkom nastupu označuje povratak boji, suptilnoj
sugestiji oblika, čime se ostvaruju pretpostavke slikarstva čistog oka; nastupa
načelo saper vedere, umjesto saper constuire, naglašava se vrijednost materije
i fakture“1, odnosno, vraća se na ishodišta intimističkog slikarstva tridesetih
i četrdesetih godina 20. stoljeća.
Do sada smo kod Tonija Franovića mogli sustavno slijediti stilsku
liniju ekspresionističkih ishodišta kroz naglašenu vrijednost boje uz građenje
kompozicijskih odnosa na slici debelom obrisnom crnom linijom. Slikar i u novim
radovima zadržava skicoznost pristupa motivu čak i kada se radi o slikanju
akrilom, iako površina crteža ili slike nikada do sada nije bila toliko
dinamički pokrenuta i uznemirena da bi izazivala iritaciju. Ravnoteža između
Franovićevog ekspresionističkog vokabulara i intimističkog ugođaja promatranja
prirode vodi nas do teze kako „intimizam nije stilska kategorija, već umjesto
stilske ili morfološke odrednice pod ovim terminom razmatramo određeno stanje
duha u našem slikarstvu“.2 No, u novim se radovima dogodio izvjestan
morfološko-duhovni pomak koji do sada nije bio vidljiv u tako velikom rasponu.
Registar
slikarskih tema i motiva nije promijenjen, ali se po prvi puta javlja pomalo
dezintegrirani pejzaž koji nas u jednom dijelu radova vodi do nadrealističkih
impulsa, a u drugom pravcu prema halucinantnom pejzažu graffiti-art- a
suvremene američke ili čak tribal slikarske tradicije. Svaka je slika ili crtež
bez sumnje stvarana u jednom specifičnom, emotivno povišenom stanju svijesti, u
trenutku kada je teško razdvojiti vanjski poticaj za stvaranje od onog
skrivenog, unutrašnjeg, u kojemu je motiv tek dobro zamaskirani alibi za
prenošenje vlastite struje svijesti u sliku ili na papir. Uz sve
intimističko-realističke reference slikarskog svijeta Tonija Franovića, novi
radovi postaju sve više hermetični i autoreferencijalni, kao da se sâm umjetnik
skriva iza mnogih lica prirode, u spretnoj i vještoj metamorfozi stilskih
inačica — herezi koja se u našem modernom/suvremenom slikarstvu možda jedino
može oprostiti Ferdinandu Kulmeru.
Pa i kada nas
s Franovićevih platnâ tobože benigno bombardiraju užarene boje nekog divljeg
južnog predjela, u njima je uvijek skrivena neka samo umjetniku samo
kataklizmička i istovremeno dekadentna melankolija Juga, jednako kao što u
hladnom, crno-bijelom zimskom umiranju totalno pozitivno intonirano pulsira
novo buđenje i obnavljanje.
Iva Körbler
Toni Franović, Portret P.H., 2004., ulje-platno, 60×50cm
medij
|
