Vesele su djevojke uvijek, u svakome trenutku — tako barem tvrde popularne izreke — spremne za zabavu. Kako bi i moglo biti drugačije u društvu kojim autor vedri i oblači?! Njegova je formula odabira partijanerica jednostavna i efikasna, a atraktivnost koju cure pružaju zagarantirana. One su, naime, cyber puce! Usput, zanimljivo je zapaziti da kao pripadnice cyber prostora nisu androgine, kako bi se moglo očekivati na temelju brojnih SF junakinja. Sasvim suprotno, one su potencirano feminine. Nameće se asocijacija s prethistorijskim venerama — pogotovo zbog činjenice da su svedene na korpus bez udova — koje su ipak, primjereno našoj epohi, prikazane s neizbježnim modnim i/li ideološkim aksesoarom. I upravo u tim pojedinostima nalazimo parodijski intoniranu specifičnost, dapače iznimnu originalnost i osebujnost ovoga veselog društva. Unutar njega zapažamo dvije skupine radova sa zasebnim karakteristikama. Određenje prvoj daju figure, drugoj proizvodi. Bilo da su to stereotipi: zečice iz Las Vegasa, sovjetske komsomolke, callgirl ili fejsbuk djevojke; ili pak konkretni celebriti iz dalje ili bliže povijesti: Marie Antoinette, primjerice — riječ je o ikonama pop-kulture s obveznim i tipičnim atributima koji ih determiniraju. Korak bliže naturalizmu ili, barem, anatomskoj cjelovitosti, su Rahat-lokum, Candy Cane, Odaliska Regica i Chupa Chups. Tako mazne i slasne plijene poglede; one su poput reklamnoga ukrasa. Predmeti čije nazive nose preuzeli su ulogu koju imaju likovi u prvom slučaju; to su produkti snažne komercijalne simbolike — ikone konzumerizma — upotpunjeni ženskim aktovima. Pritom, za razliku od stava „žensko tijelo prodaje sve; od automobila do bušilica i rudarske opreme“, u ciklusu o kojemu je riječ na djelu je sukladnost odlika uporabljenih konditorskih proizvoda i pohotnih puca. Nikola Albaneže
VEDRAN STANIČIĆ, EL TORO GRANDE, 2012., bojana terakota, 34×18×15 cm ( privatno vlasništvo, Zagreb)
...Tako ono što je inače nevidljivo ili prikriveno, zadobiva formu i obujam, pršti putenošću i ljepotom, mami u svijet koji je nesputan i odmaknut od ikakvog kanona tjelesne hladnoće. Paradigma vedrine osnovna je poruka i razrješenje koju donosi Vedran Staničić svojim lutkama. Odmaknuto od pomodnih ideala ili nametnutih propisa anoreksične ljepote, koja time dakako ne prestaje biti lijepom, zanimljivom i čeznutljivom, zbiva se punoća doživljaja koji nije konzumnog već izvornog i bogatog izraza. Dodir tijela ovdje je i čežnja i skerca, prag iskona i šala koja nadstvarno mami osmijeh. U svijetu u kojemu je sve i svatko zakinut, u kojem je nestašica duha uobičajeno stanje, ove su figure veselje i svojevrsna nadoknada neimaštini. Povratak obilja očit je, dakako, ponajprije u nezaboravnim i nezaobilaznim oblinama. Piše: Marijan Grakalić
|
